BK - SEHARA

BOSANSKA KOSTAJNICA - na prošlosti učimo za budućnost

10.04.2010.

Kostajnički davni vakat: VRELO BUBNJARICE I RIMSKI VODOVOD

Prilikom kopanja temelja za školsku zgradu u Bosanskoj Kostajnici se godine 1890. naišlo na dobro očuvan rimski vodovod. Njegovim tragom stiglo se do vrela Bubnjarice, kažu najslađe vode na dunjaluku, što je otprilike pola sata hoda od škole. Kada su to vrelo godine 1892. priključivali na novosagrađenu vodovodnu mrežu, našli su kod njega iste cijevi na  dubini od jednog metra. Osim toga, cijevi su pronađene i u čaršiji, pred kućom trgovca Jose Ćurića. Na žalost, tada je  propušteno da se taj zanimljivi vodovod pobliže ispita.

Image and video hosting by TinyPic

 

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu ima s ovoga nalazišta samo jedna cijev. To je na točilo brižno upodobljena, izvrsno pečena, zvonka, iznutra i spolja glatka vodovodna cijev od dobro umiješene ilovače. Ukupna joj je dužina 32 centimetra. Pri grlu i u natrupku očuvali su se ostanci ljepiva (Dichtungsmittel), koje sadrži vapna. U unutrašnjosti cijevi nalazi se na dvije trećine visine presjeka sediment, u kome osim kreča ima dosta željeza i tragova od sumpora, koji je u prvo vrijeme možda bio deblji, ali su ga valjda oni, koji su cijev našli, pri čišćenju dobrim dijelom odstranili. Po tako velikom vodovodu, kakav pokazuju pronađene cijevi stručnjaci tvrde za Kostajnicu, da je još u tom vaktu morala biti znatna naseobina.

02.04.2010.

Kostajnička raskršća: MERAJA - NESTALA SLIJEPOČOM I NEČOVJEČNOŠĆU ZLIH LJUDI

Image and video hosting by TinyPic

(Meraja danas - sa zapadne strane - put vodi za Bubnjaricu, gdje je izvorište i rezervoari Rimskog vodovoda)

 

U glavi mi bezuman nered. Plete se niz prizora. Kroz čitav jedan vakat. Sudaraju se i miješaju sa sadašnjom realnošću. Modre razgaline kao nepokretni svjetovi. U najdubljem vidiku Meraja – gusto zelena trava  i romor najslađe vode na svijetu... Nikako da je pokopam u zaborav. Krupne rane u duši.

 

Moja mašta tka jasno. Na Meraji nikle kuće. Izbjegličko naselje Srba iz Hrvatske. A prostora bilo na drugim mjestima - na pretek. Nije trebalo tu graditi. Bez obzira na njihovu ljepotu. I sklad. Nije u pitanju mrtvilo duha. Niti suhoća mašte. Zloća je to nečija. Samo da se naudi drugima. I drugačijima. Da se zatre sve što nije njihovo.

 

Zašto toliki žal za Merajom? Bila je više od kultnog mjesta Kostajničana: okupljalište mladih, mjesto gdje se sjelilo ljeti duboko u noć, učilo svirati gitaru i harmoniku, konačili u prolazu cigani-čergaši, na kladama ili banderama, koje su čekale na upotrebu, vodili ozbiljni i šaljivi razgovori, održavali ljubavni sastanci... Na Meraji je bila i česma s koritom. Iz rimskog vakta. Imale je nezamjenjivu ulogu u svakodnevnom životu Kostajničana. Bistra i hladna voda koristila se za piće, pranje rublja, napajanje stoke iz korita česme… Za rashlađivanje i okrepljenje putnika-namjernika, utaljivanje žeđi. Uzimanje abdesta… Stari bi često kazivali: - Tko se jednom napije vode iz Bubnjarice taj vječito ostaje vezan za Bosansku Kostajnicu.

Kolega Mehmed Kazazović, Meraju osvjetljava kroz nogomet:

 

Meraja je za svu djecu i mlađariju iz Gornjeg grada predstavljala mjesto stalnog okupljanja i druženja. Najčešće se na Meraji igrao nogomet, tu su se učili prvi nogometni koraci, driblinzi, proigravanja, startovi i odbrane golmana. Po cijeli bogovjetni dan su se igrale utakmice, kada bi završili jednu utakmicu - odmah bi započinjali drugu. Odmah poslije rata, naravno, nije bilo nogometne lopte, pa su se djeca, a i obrasliji, snalazili na razne načine. Pravili smo najčešće lopte od krpe, nazvane "krpenjače", zatim od kravlje dlake ili od mjehura nekog govečeta. Išli smo najčešće kod mesara Pere Prpića i molili da nam da goveđi mjehur, koji smo onda žuljali između dva kamena da se raširi, osušili i napuhali. Nekom čarapom smo takvu "loptu" na kraju opšili i otpočinjali igru, ali takva se lopta ubrzo probušila na bodljikavu haremsku žicu. Odnekud je znao netko donijeti malu lopticu za tenis, pa smo i s njom igrali nogomet. Kasnije su se prodavale gumene lopte raznih veličina za koje, naravno nismo imali novaca, pa smo morali prikupljati korpe i korpe puževa da bi "otkupili" takvu jednu loptu. Ali, i ona se znala ubrzo probušiti na nekakav trn ili žicu.

02.04.2010.

DOKTOR NAJA - KOSTAJNIČKA RAJA

Image and video hosting by TinyPic-          Naja, ime poznato ne samo Kostajničanima

-          Na silu ga odvukli za Beograd

-          Iz nekadašnje YU-metropole stizao vlakom do Sunje, a onda biciklom, s gitarom na leđima

-          Bio zaštitni znak Džanfera, malonogometne ekipe, idol mladih i cirkusant  za starije

-          Doktorirao u inat profesorima koji su ga smatrali antitalentom

-          Sada predaje matematiku na koledžu, na sjeveru  Detroita u Americi

-          Samo još jednom Bubnjarice-vode da se napije

Image and video hosting by TinyPic

Džanferi 1985.  - Stoje: Trener Joe Ikana, Taja, Nayo, Ibro, Meho, Boro Mrča,

Čuče: Alen (maskota), Kukac, Zlajo, Fraim, Srđo Egić

 

 

Ko je Naim Saiti – Naja? O tome u nastavku priče:

 

 

- Rođen sam 1960. u Prizrenu, gdje sam živio do svoje druge godine, kada je moj otac po ko zna koji put izgubio posao zbog grijeha koje mu komunisti nikada nisu zaboravili i za koje je on skupo plaćao.  Majka, Fatima - Timka Ćuprilić, rođena i odrasla u Kostajnici, od oca Sulejmana, zvani Ćemen, zidar po struci i majke Nure, rođena Šabić.  Imala je samo osam godina kada joj umire otac  od upale pluća, koju je zaradio spavajući u jendecima ne bi li što više zemlje iskrčio (zakon je bio da se može krčiti samo za dana).  Ćemenov brat, rahmetli

Mustafa Ćuprilić je bio kao otac Šefki, Timki, Šefiku i Rahimi, neprestano pomažući samohranoj Nurki da podiže djecu.

 

TRBUHOM ZA KRUHOM

 

- Šefka, koja je nekoliko godina prije toga otišla u Sloveniju, pa potom u Beograd, odvela je 1952. moju majku za sobom  - jedna usta manje za hraniti.  Timka je ostala vezana za Kostajnicu, a najviše za svoju mlađu sestru Rahimu, koje bi se uvijek sjetila na rasprodajama i kupovala joj lijepe haljine.  Kasnih pedesetih Rahima je bila poznata ljepotica u Kostajnici, mnogi su joj se udvarali, a Ferid Ferhatovic je bio najuporniji i oženio je '59.  Timku je

uhvatila panika kad joj se 4 godina mlađa sestra udala, pa je i ona požurila i do kraja godine i ona udala za Albanca koga je srela u Beogradu.  Međutim, kako sam već napomenuo 1962. su morali iz Prizrena.  Moda tog doba je bila da se mala djeca  kad prohodaju šalju babi na selo.  Pošto mi roditelji nisu ništa imali sređeno u Beogradu, bio sam poslat svojoj nani u Kostajnicu.  

 

VRAĆEN NA SILU U BEOGRAD

 

- Odrastao sam na Meraji, koja je za mene bila raj na zemlji.  Djeca svih uzrasta su se tamo igrala, trava bujala kao rezultat česme iz koje je voda neprestano tekla.  Česma je zatvorena

ranih 70-ih. Ja i mnogi drugi možemo posvjedočiti da na svijetu nije bilo bolje vode.  Daidža Šefik me je vodio na Unu kada bi dolazio iz Zagreba, što je za mene bio veliki događaj, pa sam stalno pitao kada će petak.

 

- Tri godine kasnije sam morao nazad u Beograd.  Nisam htio, ali su me odvukli.  Ni psovke što sam ih naučio na Meraji nisu pomogle.  Poslije toga sam ljeta provodio u Kostajnici.  Kako sam odrastao u Beogradu, postajao sam sve svjesniji da ne pripadam toj sredini. Kostajnica me je prihvatila kao svoga i vraćao sam joj se sa sve većim zanosom. 

 

 

MALONOGOMETNI TURNIRI POSTALI MU OPSESIJA

 

- Nogomet sam počeo igrati '73.  Trenirao sam u pionirima beogradskog Željezničara, ali tih godina sam imao zdravstvenih problema tako da se nisam uspio probiti.  Mali nogomet mi je više pasao i prvi turnir koji sam odigrao je bio '75.  U Kostajnici sam uvijek bio fasciniram turnirima malog nogometa što su se igrali za 29. novembar i 1. maj svake godine.  Najveći utisak na mene je ostavio turnir za 29. novembar '73.  kada je prvi put nastupila Vesela družina : Bufla na golu, Kibin, Meho, Fraim, Osme, Predo, Gaga...  Bilo je više od 300

ljudi koji su gledali kako su "Djeca“, kako su ih zvali, porazili veterane Partizana.  Bufla  (Refik Mustić op.a.) je bio sjajan i nemoguće mu je bilo dati gol. 

 

Moj san da igram na kostajničkom turniru je morao čekati do '76.  Tih godina je benzin bio skup i nije ga bilo, ali sam uvijek imao dovoljno za kupim povratnu do Kostajnice, i nije mi bilo teško da dođem i na par dana. 

 

KONDORI, KOSTAJNIČKE MUZIČKE LEGENDE

 

- Uz mali nogomet druga strast mi je bila muzika.  Gitaru sam počeo svirati 73, a godinu dana

kasnije mi je Šehab iz Zenice pokazao da se uz gitaru može dobro pratiti i narodna muzika, a pošto sam volio pjevati to otkriće mi je otvorilo potpuno nove vidike.  Do '77 sam naučio svirati dovoljno dobro da bi svako veče (punih deset godina) pjevali na Meraji kod klada.  Vremenom sam postao solidan svirač  i pjevač.  U isto vrijeme legendarni vođa Kondora, Ibrahim Jajčanin, zvani Tarzan je učio svirati gitaru.  Za razliku od mene on je mnogo više toga investirao u svoju muziku, a imao je i  Aliju Jašarevića uza se, koji je znao puno o harmonici.  Krajem sedamdesetih su  Kondori postali legende, a Ismet Korajac njihova pjevačka legenda. Niko nije znao otpjevati 'Crnu ženu sa očima plavim“ kao Kondori, bolje su mi zvučali od originala.

 

RAZGLEDNICA ZA PROFESORE OD ANTITALENTA

 

Krajem sedamdesetih sam otkrio svoju treću strast: želja za znanjem.  Išao sam u Prvu beogradsku gimnaziju, sa djecom beogradske elite.  Tu sam stekao odlično obrazovanje, ali i rane koje mi nisu lako zarasle, jer sam uvijek bio nižeg ranga od njih.  Ni profesori me nisu uzimali za ozbiljno, ali sam nekako u potaji gajio želju za znanjem.  Profesorica muzike me nije htjela primiti u orkestar, matematičar mi je rekao da se latim fudbala 'ko nema u glavi ima u nogama', a profesorica engleskog mi je rekla da u životu nije vidjela većeg antitalenta za jezike od mene.  Devedesete sam im svima poslao razglednicu iz East Lansinga. 

 

NAJA I BICIKL

 

- Kada bi škola završila a ponekad i vikendom bih skoknuo do Kostajnice.  Ljudi su me pamtili po biciklu, koji sam stavio u poštanski vagon, i od Sunje ili Dubice bih tih zadnjih 20-tak kilometara sa putnom torbom u gepeku i gitarom na leđima vozio do Kostajnice.  Kada bi me vidjeli, ljudi bi govorili 'Evo Naje došao biciklom iz Beograda!'  Bicikl mi je bio dobro dolazio u putovanju po seoskim turnirima i za organizovanje utakmica.

 

NA TRENERSKOJ KLUPI CRVENIH KARNFILA

 

Godina 1979. je možda bila najbolja Ljetna liga u historiji Kostajnice.  Bilo je više od

20 ekipa, a Priječani su konačno shvatili da nema puno ljudi zainteresiranih da gleda Gornji protiv Donjeg Grada.  Te godine je Kalimero osvojio ligu, a iznenađujuće, drugi su bili Crveni karanfili, ekipa koju sam vodio sa klupe.  Moj san je bio da budem trener, I kada sam predložio Karanfilima da ih vodim sa klupe, oni su to prihvatili kao salu.  Karanfili su bili dobra ekipa, ali ne među favoritima, igrali su čvrsto, držali loptu, ali nije bilo frke ni u terenu

ni u publici kao kada bi igrali.  Kalimero, DVD, Unska ili  Mladost sa Ibrom Mušićem i Zlatkom Ferhatovićem na čelu.  Na prvoj utakmici što sam vodio sudac Ibro iz Novog me je izbacio sa klupe, što je izazvalo oduševljenje među navijačima.  Na slijedećoj utakmici tribine su bile prepune, sto je vidno podiglo moral Karanfilima, a moji savjeti su unijeli toliko potrebnu discipline i organizaciju u igri.  Svaka utakmica je bila drama, Bufla na golu je bio životnoj formi, Zele, Boro i Fraim rezali u odbrani, dok je začuđujuće dobro igrao Momo Ilić u veznom redu, posto Predo Crnobrnja nije igrao sve utakmice, a Joha I Ismet Mujčić u napadu.  Ipak, najveće čudo je bilo da nam je srebrnu medalju donio gol Alije Omerovića, legendarnog Fosa, što je više bio poznat po svojim ludorijama i pjevanju nego nogometu.  U zadnjem minutu utakmice protiv Kalina iz Komogovine  je loptu neobranjivo spucao pod

prečku, što je Kalinama oduzelo medalju a nas stavilo na drugo mjesto.  Tu noć smo proslavljali na Otoci preko puta Dženadije, uz gitaru, roštiljanje, rakiju i nekoliko gajbi pive.  Kako se ko napije bacali bi ga u vodu ne bi li došao k sebi.

 

DŽANFERI NAJATRAKTIVNIJA MOMČAD

 

- U vojsku sam otišao u ljeto '81, a kada sam u ljeto '82 izašao, Ibro Mušić i ja smo osnovali Džanfere.   Sa Ibrom sam bio u svađi od 78, iako smo prije toga stalno igrali zajedno.  Ibro je tih dana znao reci 'Lako je pobijediti sa golmanom, ali hajde ti pobijedi sa Naimom!'  Svi smo iz vojske izašli mnogo luđi nego što smo otišli.  Ibro je bio najekstremniji primjer tog pravila. 

Služio je u nekakvoj kaubojskoj kasarni u Leskovcu i naučio lumpovati sa domorocima.  Počeo je i u Kostajnici razbijati čaše, od čega  smo ga morali odučiti, jer nam je budžet bio skroman a svaka razbijena čaša se plaćala.  Najveća promjena kod Ibre Mušića je bila ta da više nije htio ni čuti da igra u odbrani.  Ko ga ne zna. Ibro ima veliki nos, pa je valjda kontao da ima 'nos za gol.' 

 

To veče kada se Ibro vraćao u kasarnu sa redovnog odsustva, na stanici smo dali ime našoj ekipi: Džanferi.  Ibro je htio da se zovemo Junferi, filozofija mi je bila da cure vole junfere, čestota, to ih fascinira... priče od akšama... ja mislim da je cilj bio ne bi li se koja sažalila pa nam dala...  Legendarna maskota Kalimera, Mirza Delić - Kliba, je skontao da bi Englezi riječ Junfer pročitali kao Džanfer, čime se je Ibro jednostavno oduševio.  'Nema druge! Džanferi, što nastupaju u dresovima boje sperme!'   To ljeto je dosta momaka iz moje generacija bilo u vojsci tako da nismo mogli sastaviti najjači tim.  Jezgro Džanfera su pored mene i Ibre činili Zlatko i Meho Ferhatovic, i nas najbolji igrač svih vremena, kapetan, Emir Novljaković - Taja.  Taja nam se nametao kao najstariji, pričao nam priče, davao savjeta, ali ga nismo baš puno slušali. Bez Tajinog stava i naših reakcija Džanferi ne bi ni izbliza bili onako zabavni. 

Armin Bajramović - Šima je bio važan igrač do povrede ´83., a Emir Midžić, zvani Glavonja, stup odbrane, grubijan, dok nas nije napustio '85.  Miroslav Kukrika, zvani Kukac hronična rezerva dok nije otišao '85. 

 

Naša prva utakmica u ljeto ´82. je bila protiv tima zvani Hakl, za koje su igrali Srđo Egić, Milan Kosijer, Davor Radić i još nekoliko prilično poznatih Priječana. Za Džanfere su pored mene i Taje na toj utakmici nastupili Raif Hajdarevic, legendarni Refa, grubijan, britki stoper, a tada golgeter a najviše zajebant;  Mustafa Šarić zvani Šare, legendarni stoper Mladih Jarana, tada na zalasku karijere; Salih Ćurt, zvani Šeki, legendarni golgeter, a mana mu je bila što je cure volio više od nogometa.  To ljeto se oženio.  Onda Nikica Jengić zvani Pilja, smireni obrambeni vezni, pa Miroslav Kukrika, zvani Kukac. Stadion se orio od galame, djeca su iz sveg glasa navijala za Džanfere.  Bili smo jedni od prvih što su nosili majice sa nadimcima na leđima, utisnutim sa polikolorom.  Bilo je ljeto is svi smo se oznojili pa su nam majice bile

umrljane plavom bojom.  Te noći smo tukli Hakl 2-1, od čega se nisu oporavili, tako da su ih i Silveri i Unska poslije toga lako dobili.

 

CIVARA – KOSTAJNIČKI BOEM DEMOLIRAO FONTANU

 

- Najlegendarnija utakmica te godine, utakmica o kojoj se je godinama pričalo je bila Džanferi i Silveri.  Za Silvere su te godine igrali Lajšić Zoran zvani Žuja, Mehmed Ometlić zvani Bijeli (Silver), Minja Jelisavac, Ibrahim Midžić zvani Bajkan, legendarni golgeter, Momo Ilić, Predo Crnobrnja...   Tih godina legendarna ličnost iz kostajničkog života je bio Civara, ja ga pamtim po tome što je jedne noći demolirao Fontanu, legendarni kostajnički bircuz, tugujući za Nadom??  Tog dana se je Civara pojavio u Kostajnici, a kada se tu nađe Civara, onda se pije i mezi.  I Refa i Šare su došli pjani tu noć na utakmicu protiv naših ljutih rivala.  Ne znam što su Bijeli i Civara imali jedan protiv drugog, ali kada je Civara zagalamio iz publike i počeo zvati Bijelog Furak ovaj je potpuno izgubio glavu.  Utakmica nije zapamćena po igri nego po tuči.  Niko nikoga nije puko šakom, ali je guranja i galame bilo na pretek.  Minja i Refa su jahali jedan drugoga.  Poslije te utakmice je Bijeli izjavio: ' Bio sam toliko ljut da me je poskok ujeo otrovo bi se od mene!.  Jedan od organizatora je to veće izjavio 'Glupi Bosanci, ako ih ne pustiš na ligu onda se žale, a pustiš ih, naprave pizdariju!'

 

TAKOZVANI MENADŽERI  RASTURILI TURNIRE

 

- Od 83.- 86. ljetna liga se nije mogla zamisliti bez Džanfera i njihove pjesme.  Godine '87 nije bilo ljetne lige zbog Univerzijade u Zagrebu, a poslije toga su Mali nogomet preuzeli takozvani 'Menadžeri', što je bio kraj ekipa poput Džanfera.  Sjećam se Mladih jarana što bi za 1. maj u zoru išli na uranak, pa bi sa Une onako pijani došli na turnir, pa natrag na pijacu, nisu puno toga osvojili ali njihovo društvo je bila ta ekipa, kao i većina drugih ekipa.  Menadžeri bi

platili za učešće na turniru i ponekad odveli igrače na piće i mezu, ali to više nisu bile one ekipe...

 

ZBOGOM YUGO I KOSTAJNICO MOJA

 

- Osamdesetih sam otkrio talent za matematiku, sto mi je na kraju spasilo život.  Dao sam se na učenje engleskog jezika i u augustu '90 otišao na Michigan State University da studiram ka doktoratu.  To mi je spasilo život, jer su me '91 u Beogradu tražili da idem u Vukovar. Nesrbi nisu se čitavi vraćali iz Vukovara.   94-97 sam bio glavni prevodilac našem Efendiji Ramizu Aljoviću, koje se je neumorno borio za Bosnu.  ´92 sam sa Iztokom Hozom započeo

BOSNET, Bosnien Electronic Network, čiji sam bio prvi moderator. 

 

- Devedesetih, rad na doktoratu i rat su me prilično iscrpili, tako da sam uz dosta tuge shvatio da Kostajnice kao ni te Jugoslavije više nema.  Da je dosta toga bilo laž i da sam se morao okrenuti stvaranju života na američkom tlu.  Oženio sam Amerikanku s kojom imam trogodišnju djevojčicu – zjenicu oka svog. Sada predajem matematiku na koledžu, na sjeveru  Detroita u Americi.

 

Džanfer 1984. godine - Stoje: Taja, Ibro, Zlajo, Emir, Kukac, Meho

Čuče: Nayo, JOe Ikana, Fraim, Cuci, Armin, Mistrić

(Mustafa Cuci Arslanović igrao za Dinamo i  Ascoli u Italiji.  Za Džanfere odigaro jednu utakmicu)

Image and video hosting by TinyPic

Pehar za Taju, kapitena Džanfera, koji su osvojili PRVO MJESTO - 01. maj 1983. godine

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Džanferi u Banjaluci na turniru - godina 1983.

Image and video hosting by TinyPic

17.03.2010.

UŽICE – POSTOJBINA KOSTAJNIČKIH BOŠNJAKA

Image and video hosting by TinyPic

Oj, Užice, mali Carigrade,
Dok bijaše, dobro nam bijaše,
Kroz tebe se proći ne mogaše,
Od sokaka i od ćefenaka,
Od momaka i od djevojaka.

Ovako su pjevale djevojke u kolu ispred Bešlagića-hana, koji se nalazio na samom vrhu Terazija, ispraćajući posljednju grupu iseljenika iz voljenih Užica. Tužna kolona  plačući je prolazila kroz mahale i sokake, poslije Beograda, najveće muslimanske varoši u Srbiji, krećući se ka izlazu - prema Bosni.

 

Odlazak muslimana iz Šeher-Užica, koje se odvijalo u tri skupine i trajalo od 19. do 28. septembra, dakle samo 11 dana, ovako je opisao hroničar Milan Radović: „Nije dugo bilo, dođoše naše rabadžije iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga, njih oko 7-8 stotina, te muslimani potovariše pokretnost, pa uz pratnju naše vojske odoše u nedođin.“

Evo, nekoliko historijografskih podataka:

 

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu

-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,

-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece

-onda moraju da se isle iz Srbije.

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

 

Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao: Prgonjic, Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

 

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

 

Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

 

Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.

14.03.2010.

Iz Manjine đačke sveščice: MAGIČNOST NANINE SEHARE

Prvi put kada sam otvorila ovu kostajničku Seharu odmah me podsjetila na Seharu moje rahmetli nane. Sadržaj u njima gotovo isti. Nešto staro, nešto novo, nešto iz davnina da se sačuva za buduća pokoljenja, da se ne zaboravi. Spoljašnji izgled nanine Sehare nije bio baš nešto očaravajuće lijep. Meni se čak nije ni dopadao. Ali, unutrašnjost! Magično me privlačila. Čak i onaj ustajali zrak u  njoj me na neki način opijao. I sad, kad odlutam u taj vakat,  osjećaji su isti. On joj je davao, tako mi se dojmilo, još veću tajnovitost.

Ključ Sehare uvijek je bio uz nanu, zavezan i zadiven za pasom. Mi, djeca smo znali svaku sitnicu šta ima unutra, ali zbog tog ključa uvijek smo mislili da je Sehara nedovoljno istražena. Zato. kad god bi upratili da je nana zaspala, nekako bi se dočepali ključa i išli provjeravati da nismo štogod propustili. U naninoj Sehari bile su dimije, bluza i šamija za mevlud, zamotani u bijeli papir, pečeni šećer za kafu kad ne bi bilo kocke, u jednom fišekčiću svilene bombone koje bi ona nama ionako dala. U jednoj manjoj kutiji fotografije i lični dokumenti, još jedan stari prazni fišek na kojem je ustvari rukom bio ispisan kupo-prodajni ugovor. Bio je tu još jedan zamotuljak i na samom dnu dukat žut, njezine rahmetli matere, koji j čuvala za mene.

 

Jedanput sam razmotala onaj nepoznati zamotuljak. Kao da i nisam. Ništa mi nije bilo jasnije. Komad robe nepoznata oblika, takav, a ni sličan, nisam vidjela da ikad iko nosi. Kako je to bila moja tajna da provirujem u Seharu nisam nikog ni mogla pitati šta bi to moglo biti. Kad je nana preda mnom otvorila Seharu da provjeri onaj dukat, iskoristim priliku i upitam: "A šta je ovo?" Ona me umiljato pogleda, a potom reče: "To je moj zadnji zar“. Ma, kakav zar mislim se ja, nimalo mi ne liči ni na kakvu zavjesu. Vidjevši da sam zbunjena sama mi poče objašnjavati.: "To su nekad žene nosile preko sve odjeće kad su izlazile u javnost. Bila je tu još i peća koja se nosila preko lica i bila je od tanjeg materijala. Zar je prekrivao odjeću i ženu u cijelosti i nije se mogao niti naslutiti ni trag ženstvenosti. Bilo joj je veli jako teško kad je morala skinuti zar. Sa rukama nije znala šta bi a kamoli izaći u javnost bez tog pokrivala. Pozvali su ih u odbor ili dom  vlasti a ja samo mogu pretpostaviti da je to bio tadašnji AFŽ. Održali im nekakvo predavanje od čega je malo koja žena išta razumjela. Izuzev da odatle neće izaći u zaru. Nastala je tišina. Između žena izašla je poznata i priznata hanuma (Mehmedovca - Kazazovka) skinula zar i prebacila preko ruke.Za njom su krenule ostale žene Kostajnice, mnoge sa suzama u očima.

 

Nana je sa sjetom smotala zar i vratila na dno sehare.Eto, tako je emancipacija ulazila u Kostajnicu.

19.02.2010.

Kostajničke neuobičajene opklade: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU

Image and video hosting by TinyPic

Najzanimljivije četiri kratke, istinite, priče u vezi kostajničkih neuobičajenih opklada smještene su u vakat kada nije bilo kladionica niti zvaničnog klađenja. Ipak, kao i sada, sve vrste klađenja su svaka na svoj način uzbudljive, zanimljive i nezaboravne. Bilo je različitih vrsta opklada. Od trke konja, borbe pasa, pijetlova, sportskih i političkih, do klađenja u vlastiti život. Prava poslastica su kostajnička klađenja. Evo, nekih:

Priča prva: PODIGAO ZAPREŽNA KOLA PUNA KAMENA


Ostavio je dubok trag u meni. Zvao se Suljan. Mada je bio mršav, izgledao je gromada od čovjeka. Nosio je trifrtaljni, crni, zimski kaput, gotovo preko cijele godine. Riječ mu je bila dukat. Ozbiljan i odmjeren u držanju. Govorio je rijetko i kratko, ali uvijek u šaljivom tonu. Ljudi su ga izbjegavali, ali i on ljude. Kažu, zbog tuberkuloze, koju je bolovao. Svakodnevno odlazio je u našu (baš)čaršiju. Prohoda, popije kahvu. Pokupi pokoji haber i kući. Tog puta zadržao se nešto duže. Kočijaši što su vozili kamen iz „Crnog potoka“ parkirali su zaprežna natovarena kola kod gostionice Balj. Priča po priča i pala je opklada. Ko podigne zaprežna kola natovarena kamenom dobit će dnevnicu od svih njih. Suljan ih je lagahno odgurnuo, prišao kolima otpozadi, uzeo za rudu i podigao u zrak. Još je usput upitao: „Koliko da držim“? Svi su bili zapanjeni i bez teksta.

Drugi put, našao se u „Paležu“ (gostionica) zajedno s nekolicinom „partizanskih“ moćnika i gospodara naše varoši. Inače, bili su male pameti, posebno kada bi uzeli čašicu više. Počeli su s jeftinom ironijom do bezočnog bezobrazluka provocirati Suljana. Jedan od njih, poznati kabadahija i silnik, posebno nad tadašnjim muslimanima, okrenuo mu se i rekao: „Izvadi crvenku dat ću ti sve koliko imam u džepovima i šajtovu“. A, imao je zaista mnogo. Suljan je tiho odgovori: „Stavi sve na stol, ja ću svoje, pa neka nosi ko ima više“. Cerekajući se u lice stavio je na stol gotovo malo bogatstvo. Tada je ustao Suljan. Otkopčao svoj trifrtaljni kaput, oporio malo postave i počeo vaditi. Nakulao je malo brdo novčanica. Zatim, pokupio sve sa stola, i u svojoj jedinstvenoj trapavosti, napustio gostionicu. Otišao je na Ahiret u najboljim godinama.

Priča druga: HRVAO SE I OBORIO MEDVJEDA


Cigani-čergaši, osim što su žene i djecu slali u prošnju i gatanje, kada bi se zaustavljali u Crnom potoku ili na Meraji, obavezno su vodili jednog, dva, pa nekad i više medvjeda. Oni su se uglavnom penjali uz banderu. Igrali uz ritmove ciganskih udaraljki. Plesali, samo njima znane plesove. U jednoj od tih grupa bio je poznat, ogroman medvjed, koji je služio samo za hrvanje s ljudima. Upravo on im je bio najsigurnija i najveća zarada. Mladići su se htjeli dokazivati pred djevojkama, jaranima... kako su hrabri i jaki. No, svaki je napuštao borilačko polje pognute glave. Jednom se na Meraji našao i Suljo Pilaušić. Ljudeskara od preko stotinu kilograma, sav koščat i gotovo dva metra visok. Promatrao je borbu medvjeda s nekoliko mladića. A zatim i sam ušao u obilježeni prostor. Počelo je kao i s drugima. Malo ispitivanje. Obilazak u naokrug. A onda zgrabili su se u koštac. I, gle čuda! Suljo je podigao medvjeda od zemlje, a potom ga srušio na travu. Svi su aplaudirali, osim Cige, vlasnika medvjeda. Više se nikada nije pojavio u našoj Kostajnici.

Priča treća: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU


Bilo je to davno. Godine 1903. Ciča zima. I Una se zaledila. Rijetko je ko izlazio iz kuće. Jedino su se tadašnji bogatuni (trgovci, zanatlije) okupljali po kafanama. Uz mezetluke i kuhano vino, u svom dokoličarenju i spravljanju varoških spletki skupiše pare da bogato nagrade onog ko prepliva Unu. Mislili su da takvi na ovom dunjaluku nije. Prevarili su se. Čuo za to Mujo Goražda i pravo u (baš)čaršiju. Poveo sa sobom jarana. „Pare njemu i svi na most“, rekao je.. Krenula kolona za Mujom. Kako se išlo prema Starom gradu, tako se kolona povećavala. Dođe Mujo do Une, skine se, zatrče i baci potrbuške na led. Dodranih 20-tak metara je klizio, dok nije led popucao i on se našao u ledenoj vodi. Nije plivao, nego ronio. Na drugoj obali, gdje se premjestila publika, porazbijali su led kako bi mogao izaći. Kada ga neko od prisutnih upitao: „Pa, bolan, što roni“. On mu kratko odgovori: „Budalo, pa ispod vode je toplije, nego vani“.

Ovog ljeta htjedoh njegovu sliku. Njegov sin rahmetli Alija (nedavno preselio na Ahiret), usput mi ispriča: „Bio je on posebna sila. U drvima zatekne ga lugar. Nakon prepirke otac mu moj oduzme pušku i zajedno s drvima donese do kuće. Nakon izvjesnog vremena odvedu ga zbog toga u zatvor. Tamo se isto za okladu, pohrve sa šefom zatvora, i umjesto da dobije nagradu, produže mu pritvor. Ima toga još mnogo, ali drugi put“. Nažalost, drugi put neće biti. Alija ili kako smo mu mi tepali, Alijca, zbog ogromne visine i krupnoće, od moždanog udara nedavno se preselio na drugi, pravedniji svijet. Inače, Mujo je živio pune 103 godine (1867-1970.).

Priča četvrta: ODE SALEŠ, ODOŠE I MOJE PARE


Butika mu je uvijek bila puna. Ne zbog šišanja i brijanja, nego zbog njegove zajebancije. Nikog nije štedio, a uzrečica mu je bila – Ko te šiša? Saleš, odgovarali bi horski. Jednog vrelog julskog dana brijačnica puna. Ulazi rahmetli Ćejn: "Ko li je danas na redu"? "Saleš" – povikaše svi. „Šta je“ – Ćejn će potom. "E, vidiš, svaki dan on nekog tu „navlači“, a danas mu Ale nudi stotku da po ovakvom lijepom, toplom i sunčanom danu skoči s mosta u Unu. Još uvijek se nećka". Proračunati i pronicljivi Ale znao je da Saleš rijetko odlazi na Unu. Nije mogao od zauzetosti. To mu je bio dodatni motiv insistira na opkladi. Graja, galama, vika, nadvikivanje... Od jednom će Saleš: „Daj pare i idemo“. Ale se nećka, te na povike ostalih prisutnih lati se za novčanik i izvadi stotku. Saleš uzme ključ, istjera sve iz radnje, zaključa i uputi se prema čaršiji. Za njim krenuše svi prema Napoleonovom mostu. Stvar se uozbiljila. "Teško da će skočiti, izvest će nešto, da li uopće zna plivati, znao on kako će se opravdati...", govorili su usput. Ne obazire se Saleš na priče. Ide, maršira na čelu kolone. Do srednine mosta. Tu stane, skine se u gaćice i pravo na ogradu. Viče mu Ale da ne mora s ograde skakati. Vraća se, podiže hlače, uzima pare i u s njima u usta. Bez zastoja penje se na ogradu i hop... Ode Saleš! Bučnu u vodu. Čekaju da izroni, ali ga nema. Minut, dva, pet... „Gotov je, utušio se“, kaže Ćejn. Na to će Ale: "Ma, dobro, ode Saleš, ali šta ću ja, odoše i moje pare“! Kada su krenuli kući Saleš iza ledobrana, gdje se skrio, viknu: „Zajebucnuli ste se. Evo mene, a evo i mojih para“

Takav veseljak i teška dobričina, začudo naroda, kada je ostao bez svoje supruge Subhe, presudio je sam sebi - objesio se, na veliku žalost i tugu svih Kostajničana.

18.02.2010.

Kostajnička snježna bjelina: KO NEKAD NA SMAJLOVOM PUTU

Image and video hosting by TinyPic

Svud oko mene snježna bjelina. Jaka studen... Sve me podsjeća na negdašnju zimu. Na davno prošle godine mladosti. Taj vakat u meni budi naročito zadovoljstvo. Najveća mi je radost bila otići na Durmašovu kotu kad blješti snijeg na suncu. Inače, prve „korake“ na sanjkama, skijama, sličurama – sticali smo upravo na Smajlovom putu. Da bi strko sa sankama ili skijama (potpuno mala nizbrdica) morao si čekati na red. Kasnije, kada si postajao majstor u tim snježnim igrarijama odlazilo se dalje. Vergina strana bila je vrhunac. Noću se tu okupljalo na stotine mladića i djevojaka kako bi sanjkama se spuštali od Željezničke stanice do hotela Central. Trajalo je to „vječnost“. Usput si morao voditi računa da ne podjuriš pod fijaker ili neko vozilo.

Evo, tu tradiciju zimskih radosti, nastavlja sadašnja kostajnička mladost: Adela, Elvedina, Adil, Maja, Marko, Azra, Elmedin-Medo, Deni, Senada, Elvis, Denis, Kenan, Selma...

S puno smisla, uz radost i veselje, izvajan je i ovaj na slici snjegović - BUCKO. Svaka vam čast draga naša kostajnička mladosti!
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
17.02.2010.

Nekad bilo sad se spominjalo: DVA GRADA – JEDNO SRCE

Image and video hosting by TinyPic

Moj smisao – besmisla života – jeste pisanje o Kostajnici i Kostajničanima. Nekad sam se oduševljavao i ponosio, a često na papir prenosio o zajedništvu i povezanosti dviju Kostajnica: Hrvatske i Bosanske. Izražavao sam obične radnje, sitne događaje, male radosti i tuge, brige i žalosti kroz ljepotu kostajničkog svakidašnjeg života. Nisam prihvaćao primjedbe grubih i neosjetljivih ljudi da mi takvi pogledi prema rodnom kraju zaklanjaju ostatak svijeta.

Sada kada sam prošao kroz nedogledne brige i napore, a otklonio postavljenu zavjesu za ostatak svijeta, Kostajnica mi je i dalje zanosna i lijepa. No, često mi naum padne negdašnje zajedništvo dviju Kostajnica, za koje prije tridesetak godina napisah da su to dva grada s jednim srcem.

Mnogo toga bilo je zajedničkog: Stari grad ili Zrinjski, ljepotica Una, Napoleonov most, Željeznička stanica, Fijakeristi...

Ženska radna snaga iz Bosanske odlazila je u Hrvatsku Kostajnicu, u „Pounje“, a muška,  na radna mjesta u Tvornicu poljoprivrednih strojeva. I druge firme: Tiskara, Obućarska, Banijapromet, Sana, Trgovačka preduzeća, gotovo podjednako su imali zaposlenih s obje strane Une.

Nakon završetka osnovne škole Bosanci su morali „prijeko“  u srednju školu, jer je  s desne strane Une nije bilo. Po sveske, gumice, pernice, olovke moralo se u Hrvatsku, jer u Bosanskoj Kostajnici jedno vrijeme nije bilo ni knjižare. U kino se prvo išlo u Hrvatsku, a poslije izvjesnog vremena u Bosansku Kostajnicu, pošto se „tamo“ zatvorila, a „ovamo“ otvorila nova  bioskopska sala.

Koliko je duboka bila povezanost ova dva gradića kazuje i činjenica da su isti ljudi, s istim dirigentom, maestrom Aleksandrom-Šandorom Pavišićem, zavisno gdje nastupaju, u Bosanskoj Kostajnici djelovali kao Hor KUD-a „Potkozarje, a u Hrvatskoj pod imenom „nina Maraković“. Iz kulturnog djelovanja priređivane su zajedničke razne izložbe, koncerti, književne večeri...

 

Sinonim za zaljubljene obje Kostajnice, a dolazili su i drugi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, bilo je brdo Djed, što se sa svom svojom ljepotom izdiže u centru Kostajnice, tik uz unski most. U skrovitim gnijezdima crnogorične šume Djeda, na idiličnoj terasi istoimenog restorana..., gdje puca prelijepa panorama obiju Kostajnica,  rađane su velike ljubavi. Sklapani brakovi...Također, za cijelo područje, ne samo za Kostajničane oba gradića, šumovito brdo Balj je bilo stjecište učenika, srednjoškolaca, radnika, intelektualaca, poljoprivrednika, gdje su se sakupljali plodovi pitomog kestena, najslađeg  na području Bosanske krajine i Banije.

 

Ni sport nije mimoiđen kostajničkog zajedništva. Sve do 1953. godine nogomet se igrao s obje obale Une, a onda Bosanska Kostajnica osniva svoj klub „Partizan“, Jedno vrijeme se takmičio u Bosni, a nakon desetak godina, zbog boljih uvjeta, prelazi u Hrvatsku, što je u tom vaktu bila prava senzacija.

15.02.2010.

Nepoznato o poznatim: ALIJA OMEROVIĆ - FOSS, KOSTAJNIČKI LIKOVNI STVARALAC

 Image and video hosting by TinyPic

Ima dana kada sam potpuno paraliziran i bez ikakve volje za pisanjem. Uglavnom, misli su mi tada zbrkane. Ono što bih rada u tom trenutku napisao ne ide mi. Ne mogu odrediti početak, a kamo li stil pisanja. A nema gotovo ni jednog dana kada ne osjećam potrebu da svojim Kostajničanima ne predstavim nekog od naših sugrađana, neki događaj, običaj, tradiciju, legende... Pokušavam to prenijeti na najbolji i najubjedljiviji način. Ne bih kazao da je to uvijek pun pogodak. Ono što mogu reći jeste to da se trudim da bude istinito, a ne šuplja i prazna priča. Znam, da mnogi to ne shvaćaju. Ne shvaćaju da od mene to iziskuje mnogo vremena i prostora. Snage i strpljenja. Ima tu razno-raznih smetnji i prepreka. Podvala. Odmaganja. Na to se ne osvrćem. Niti Vas opterećujem.

 

Baš zbog gore navedenog, zbog moje današnje bezvoljnosti, postavljam tekst, bez cenzure, mojih „intervencija“ i dodavanja zaslužene topline. Znam da to ruši moje principe revnosnosti i dosljednosti. Riječ je o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu našeg Kostajničana Alije Omerovića - Fossa, koji se pokazao kao i vrli pisac.  Možda drugom prilikom budem postavio i svoj tekst. Evo njegovog:

 

To slikarsko umijeće počelo je još od osnovne škole u Sisku. U Sisku sam živio od svoje druge godine rođenja pa do trinaeste. Nikad se baš nisam nikome ni hvalio ni previše isticao te moje sklonosti ka crtanju. Rano sam se oženio sa 20 godina što mi nimalo nije žao i nikad se nisam pokajao jer sam se oženio sa najdivnijom i najljepšom osobom na svijetu sa kojom dijelim dobro i zlo 30 godina. Ta osoba je moja NERKA.Ubrzo su došla na svijet i djeca tako da sam u potpunosti zanemario slikanje i crtanje. A i pored našega DŽAFIĆA HERE, kojeg veoma cijenim, ne bih imao velike šanse. Spletom okolnosti koje su svima poznate otišao sam sa familijom u Austriju gdje sam ponovo nakon dužeg vremena počeo polako u svojoj garaži sa slikanjem. Upotrebljavam akvarel tehniku a ponekad i grafitnu olovku.Samo mi najviše žao što nisam makar mjesec dana imao našega MAJSTORA HERU da mi pokaže neke cake. Nisam išao u nikakvu slikarsku akademiju premda bi mi koristila itekako. Izložbe nisam imao pošto slikam za svoju dušu. Oduvijek su me privlačili mostovi, brodovi, more i naravno naša Bosanska Kostajnica i "JEDINA" Una.

 

PUNO SELAMA I POZDRAVA OD FOSA

 

(P.S.) Dio opusa stvaralaštva našeg Fossa možete pogledati u foto-galeriji stranice www.bk-sehara.com )

07.02.2010.

Birvaktilska priča o kostajničkoj familiji Pačetović: GOLIĆI ILI GOLIĆI

Još jedna kostajnička zamršena priča života.  Nekada davno živjelo se teško i mnogo kraće nego je to danas. Za taj vakat familija Pačetović, jedina s tim prezimenom, nije imala u izobilju, ali nije bila ni gladna. Sva polja prema Tašli-bunaru bila su u vlasništvu Šere, zvanog Šefket – glava kuće Pačetovića. A ko je tada imao puno zemlje bio je gazdurina, bez obzira na uvjete življenja.

 

(Sejfo Golić, sin Ademov i unuk Šerin) 

Image and video hosting by TinyPicJednog svijetlog jutra Kostajnicom se pronijela vijest da se u Turskoj begovski živi, dobro zarađuje, a malo radi. Kada je o tome haber stigao i iz susjednih gradova niko više nije posumnjao u vjerodostojnost čaršijske priče. Šero Pačetović na brzinu prodaje buzdžabile svu svoju zemlju i zajedno s povećom grupom iz raznih krajeva Bosne kreće na put u nepoznato. Sa sobom je poveo i desetogodišnjeg sina Adema (1888. - 1968.).  Ispratiše ga rođaci, komšije, ma cijela Kostajnica. „Piši nam, pozovi i nas kad se središ, nemoj zaboraviti svoj zavičaj...“ – dovikivali su za njim. Nije se obazirao. Tek na sinovljeve riječi: „Babo jel´ to ti plačeš“, kratko odgovori: „Jok, sine“.

 

 

Prolazili mjeseci, godine,... a od Šere ni traga ni glasa. Nakon 12 godina kao priviđenja, sama kost i koža, blijedih i iznurenih lica, u poderanoj, staroj odjeći i gotovo bez džonova, pojavio se Šero sa svojim sinom Ademom. Crne misli i strahovanja najbližih za njih dvojicu pokazale su se točnim. Tumarali su pješice preko gora i planina, šuma i polja, ni sami ne znaju koliko dugo, da bi pobjegli od bijede u koju su zapali u Turskoj.

Narednih dana Kostajnicom se širila priča: „Sada su golići, goli i bosi, bez išta“. Još dugo vremena kada bi god Šero i Adem naišli na grupicu ljudi šaputalo bi se: „To su ti golići“.  Zbog toga Šero odluči da uzme prezime Golić. A u Kostajnici, više iz šale nego zbilje, stariji znaju upitati nekog od Golića: Jesi li ti od onih Golića ili Golića, s dugim „i“?

 

Ispričao: Sejfo Golić, sin Ademov i unuk Šerin.   

28.01.2010.

AZRA - SULTANIJA KOSTAJNIČKA

Imala je tek 17 godina. I volje za 17 života. No, otišla je na put bez povratka. Otišla je tamo gdje nema boli, zla i belaja. A bila je naša princeza, sultanija, naš džul, neuvehla ruža, naša mezimica. Riječi su malo da bilo šta kažem. Nakon što je sanjah napisah pjesmu. Da malo bol razblažim s Vama:

AZRA - SULTANIJA KOSTAJNIČKA

 

Svemoćna slabost sinoć Te sniva,

Čekajući sabah sunčeve mehkote,

Đugum u ruci, na cvjetove voda se sliva,

U plamenu plavom kristalne ljepote.

 

Biserne suze prosule se s vrh munare Azizije,

Sultanija naša ljepša nego prije.

Nježno raširila ruke, Kostajnicu da zagrli cijelu,

Kostajničane sve da vidi zajedno na sijelu.

 

Nadahnuća čudna i nadljudske moći,

U krilo materino Džennetska ljepotica će doći,

Osmana svoga  beskrajno da ljubi zanesenim okom,

Rasplamsale zvijezde s Djeda ugasi samo jednim skokom.

 

Čiste oči Une da razmakne modrinom,

Zavjese da spusti nad Volinjskom planinom.

Svjetlost da joj blista Bubnjarica-sokakom,

Kad obilazi kuću i danju i mrakom.

 

Iz sna se trgoh k´o limun žut, obraza sivih,

Nevidljivi drhtaj, al´ Sultanija naša i dalje živi!

 

Ferhat F. Korajac

Image and video hosting by TinyPic

 

27.01.2010.

Kostajničanka Emina Biogradlija, prva američka policajka iz BiH: ZANOSNI ŽENSKI CLARK GABLE

 

Image and video hosting by TinyPic

Kostajnica nema Šantića, ali ima Eminu. Onako isto zanosnu i lijepu kao Šantićeva. Ponosna i gorda. I simpatičnu. Više zatajenu. A opet veoma komunikativna. I toliko stvarnu. Našu – Eminu Biogradliju. Ova, naša Emina, doduše, ne šeće po bašči s ibrikom u ruci. Ali, voli cvijeće. Obožava ga.

No, o ovakvoj Emini ili sličnima - napisano je bezbroj knjiga, spjevano hiljade eseja, komponirano neznan broj pjesama, snimljeni mnogi filmovi, ispričane fantastične priče. Naša Emina je američka Policajka. Ta činjenica ukazuje da se njen život ne može uspoređivati sa Šantićevom Eminom. On nije običan. Sama istina o zakonu i bezakonju najdemokratičnije zemlje na svijetu čudnija je od fikcije. Za kratko vrijeme, oko pet godina, u uniformi policajke, naša Junakinja nekoliko puta gledala je smrti u oči. Već u prvoj akciji, bezosjećajni ubica, prije nego je svladan, uspio ju je ubosti nožem pored samog oka. Brzom intervencijom ljekara spašen joj je vid. Imala je Emina bliskih „susreta“ s bandom naoružanih pljačkaša, teškim gangsterima, revolverašima, divljih potjera automobilima, uličnih borbi, okršaja s gospodarima kriminala... U spektakularnim akcijama, često su pucali na nju, izlazila je uvijek kao pobjednik.

Spasila je, s kolegom, rizikujući svoje živote, troje, od četvero djece, uskočivši u kuću gdje su se djeca gušili u izcurilom plinu. Nažalost, jedno je preminulo do bolnice. Očarala je Emina Amerikance i svojom hrabrošću kada je s vrh jedne višekatnice spasila vatrogasca koji se okliznuo i stropoštao niz krov. Ostao je visiti nad ambisom. Brzo se uspela s lotrama do blizu njega, pružila mu ruku, ne gledajući na to da je mogla zajedno s njim otići u smrt.

Mnoge akcije na rubu fantazije, velika hrabrost, znanje i sposobnost, prepoznati od kolega, javnosti i institucija, rezultat su mnoštvu priznanja i nagrada koje su stigle na ime ove uzorne Kostajničanke. Najdraže priznanje joj je ono što se odnosi na spašavanje života (Life saving avard). Osim što radi u patroli u Detroitu, ona trenira početnike koji dolaze s Policijske akademije, te na otkrivanju droge, alkohola i prostitucije, kao i za potrebe najelitnije policije na svijetu FBI – Američka federalna policija. Znanje njemačkog i jezika s prostora biše Jugoslavije, te španjolskog, uvrstilo ju je i među prevoditelje u ovoj agenciji.

IGRA KAUBOJA ODREDILA ŽIVOTNI PUT

Image and video hosting by TinyPic
Sjeća se Emina, kćerka Šećire i Džemila Biogradlije, svog ranog djetinjstva. Kao klinka, s najboljim drugaricama Irmom, Jasnom, Anitom i Nikolinom igrala se s barbikama. No, kada bi je zovnu komšija Alen Sofilić da se igraju kauboja i indijanaca napuštala je sve. Što je to tako bilo nema neko posebno objašnjenje, jednostavno joj se sviđalo. Jednom su i batine „zaradili“, ona od svoje nane Mine, a Alen od matere Adevije, što su sve cvijeće pogazili po avliji ganjajući se sa lukom i strijelama
Osnovnu školu završila je u Bosanskoj Kostajnici, a početkom agresije na BiH odlazi s roditeljima, braćom Azizom i Džemilom, u Hanau (Njemačka). Po želji matere Šećire, koja bi rado Eminu vidjela kao ljekarku, nakon uspješno savladanog njemačkog, upisuje se u medicinsku školu, smjer zubotehničar. Završava dvije godine, a onda sele u Ameriku. Stigli su, dobro se sjeća Emina, u "Obećanu zemlju", tačno za rođendan braće-blizanaca, 01. maja 1997. godine. Novi život, novi početak. Nakon četiri godine collage-a, željela je nastaviti Vojnu akademiju. To se odužilo pa se prijavljuje za policajku u Detroit police department. Roditelji nisu baš sretni tom odlukom, kao ni prethodnom da bude vojnik, ali Emina je tu neprikosnovena – to ili ništa. Testove fizičke spremnosti, veoma zahtjevne i teške (trčanje, savlađivanje prepreka, simultano spašavanje ljudi...), polaže iz prve. Pomogli su joj valjda svi oni dječji nestašluci, kako kaže, skakanja po Meraji, Raminoj i Sulcerovoj avliji. To je bio uvjet upisivanja na Detroitsku policijsku akademiju, gdje po završetku dobiva i stalni posao. Apsolutno je predana svom pozivu policajke, ali i familiji. Mada živi s petogodišnjom kćerkom Džanom-Teom, s roditeljima je često. U svemu tome nedostaje joj Kostajnica, ljepotica Una, nana Mina i majka Džemila... i zavičajna prošlost. U njenoj nježnoj duši ljeto spava. Tada će opet da zagrli, kako reče, rosnu Bosnu i milu Kostajnicu svoju!

Image and video hosting by TinyPic

 

 
23.01.2010.

KOSTAJNICA - MOJ GRAD

 


 

18.01.2010.

Kostajnički stari zanati (obućar-postolar-šuster): ŠIMIKE ZA ŠTRAFU PO NAŠOJ (BAŠ)ČARŠIJI


Image and video hosting by TinyPic

Mnoge moje životne epizode pretočene su u uspomene. S uzdahom se sjećam vakta kada sam čekao da odrastem. Da u lijepom odijelu i cipelama zakoračim na (baš)čaršijski asfalt. Nisam nikad bio, ali sam znao, da se kostajnički mangupi prepoznavaju upravo i po modernom oblačenju i obuvanju. Naš kraj, za vrijeme tog zemana, bio je nadaleko poznat po izradi evropskih cipela. Jedno vrijeme takozvane špičoke ili šimike bile su u modi. Među kostajničkim zavodnicima, koji su i tada vodili računa o oblačenju i obuvanju, često se vodila polemika čije su cipele najbolje. Nije u pitanju bilo kakva je koža, prirodna ili umjetna, nego kako su dizajnirane i ušminkane, naglancane... Jedni su tvrdili da je najbolji obućar Safet Golić, drugi Muste Bećirspahić, treći Ibrahim-Šiljo Ometlić, četvrti Milovan Svrabić, peti da je među njima najmlađi, a najbolji, Remzija Tihić... I tako u nedogled.

Jedno je samo sigurno, osim metalaca, Kostajnica je najviše imala obućara. „Krivnja“ je u tome što je u vremenu od 1945. do 1959. godine postojala Obućarsko-opančarska zadruga. Mnogi su tamo radili ili zanat završili. U našem „Gradiću Pejtonu“ opančarski zanat su imali Milovan Svrabić, Drago Cvjetojević, Milan Arbutina, Marko Ikšić i Ivan Alapić, a majstorske obućarske diplome: Ibrahim-Šiljo Ometlić, Safet Golić, Muste Bećirspahić, Mujo Golić, Rifat (Rifkov otac) Golić, Ferid Golić, Sejfo Novljaković, Jandro Franović, Štefo Krovinović, Pajo Krovinović, Dušan Memčanin, Fadil Arnautović, Joso Nožinić,  Franjo Franović, Ibrahim-Bjelac Dugonjić, Mehmed Bešlagić, Zvone Kovačević, Mursija Sofilić, Remzija Tihić, Meša Golić,  Medo Bečirspahić, Halid Suljanović, Sulejman Agarević,  Muharem Valjevac, Mehmed Agarević-Kibo, Tome Antonić, Mihajlo Marin, Mesud Biogradlija, Adem Bešlagić – Zibin, Nezir Šarić, Meho Midžić – Nain, Ismet tihić, Omer Ikanović, Fadil Ometlić, Hamdo Ometlić, Hamdija Kartal iz Petrovca, Ivo Grublješić...

 

S raspadom Zadruge mnogi su potražili druga zaposlenja, prekvalificirali se ili otišli u pečalbu. Naravno, neki su otvorili obućarske radionice. Jedno vrijeme u centru grada bilo ih čak petorica. Prijatni miris kože, čim biste kročili u našu (baš)čaršiju, osjetio bi se. Obuća se izrađivala po narudžbi, bilo dječja, ženska ili muška, od tekstila, prirodne i umjetne kože. No, da li će ovaj zanat preživjeti – teško je odgovoriti. Tek dvojica, Munib Novljaković i Edib Tihić, sa šilom u ruci, pokušavaju u Kostajnici održati posao nekada priznat i uvažavan ne samo na ovim prostorima.

09.01.2010.

Negdašnji vakat i kostajnički poznati i priznati trgovci: MEHMEDALIJA KAZAZOVIĆ - BIO JE VELIČINA, NIŠTA MU NIJE NEDOSTAJALO

Pjesnik se rađa a ne postaje – kaže jedna poslovica. Slično je i s trgovcima. Rijetki su pravi, bilo u kojem vremenu, kao bijele vrane. Kostajničani, kada je u pitanju ovo zanimanje, mogu se smjestiti s Visočanima, među velemajstore. Mehmedalija Kazazović, bio je veličina – ništa mu nije nedostajalo. Rodio se 14. marta 1899. godine. Njegov otac, prognanik iz Užica, stigao je u Bosansku Kostajnicu kao četrnaestogodišnjak. Mehmedaliju je  krasila skromnost. Ljepota. Fatalistička mirnoća. Umjetnička duša. Glumio je, uglavnom glavne uloge, u omladinskim pozorišnim predstavama.

Trgovačko zanimanje stekao je kod Sonenšajke u Hrvatskoj Kostajnici. Mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku 1916. godine, na Istočni front, kao telefonista, zbog izvrsnog poznavanja njemačkog jezika.  

 

Povratkom s ratišta vodi dućan Mehe Tihića, tada najbogatijeg i najpoznatijeg trgovca na malo i veliko u regionu, koji je putovao širom Evrope. Poslije se osamostaljuje otvarajući vlastitu trgovinu. Njegovo široko obrazovanje, poznavanje robe, stranih jezika, pristojnost, usluživanje, moderno odijevanje, obazrivost, strpljenje i učtivost – tek tad dolaze do pravog izražaja.

 

Za vrijeme II svjetskog rata, suradnik je NOR-a. Iz logora izvlači djevojčicu Stoju Jovanović, kćerku Ostoje iz Mrakodola, spašavajući je sigurne smrti (višečlana porodica pobijena u Jasenovcu). Kada joj se otac vratio iz njemačkog zarobljeništva od brojne familije zatekao je samo svoju kćerkicu Stoju.

 

U poratnom razdoblju imenovan je za prvog predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora Bosanske Kostajnice. Potom uspješno vodi trgovine, kao poslovođa, preduzeća „Vis“ i „Kozara“. Uzoran je bio suprug i brižljiv roditelj. Na Ahiret se preselio septembra 1956. godine, a na džennazu se slio sav svijet ovoga kraja.

Image and video hosting by TinyPic

(Mehmedalija Kazazović sa suprugom Muhibom, kćerkom Nurom i sinom Mehmedom)

07.01.2010.

Sjećanja kao dragocjenost: KOSTAJNIČKI AMBASADOR U ZAGREBU

 15:51

Photobucket

Zastadoh blizu Smajlovog sokaka. Pored kuće njegove kćerke Mevle. Do njenog obiteljskog doma (sada ona sama živi) prostor k´o iz sablasnih filmova. Sve zaraslo u šiblje, travuljinu i korov. U mojim mislima slikovit nered. Ušunjao se nemir. Bože dragi, razmišljam brzo i glasno, šta nam uradi prokleti rat? Ukrao nam je bezbrižnost i radost mladih godina. Prijatelje. Bližnje. Drage osobe. Rasturio cijele familije. Zatro mnoga kućanstva.

Avlija, bašća i kuća pored Mevline, građena mukom i kreditom, bila je čista, uredna i svjetla. Rahmetli Emka, sa svojom sestrom Razom, s posebnom revnošću je sređivala. Bila je puna topline i radosti. Kada god bi neko upitao šta stalno sređujete, odgovarale da  će im za vikend doći brat. Da li najstariji Mujo, srednji Halil ili najmlađi Omer, zavisilo je od trenutka. A, sada, nigdje nikog. Svi poumirali.

Poznavao sam cijelu tu familiju Ikanovića,  od oca Mustafe, zvanog Brka i majke Šaze. Omer mi je bio drugačiji i neobičniji. Rođen je na početku II svjetskog rata – 21. aprila 1941. Bio je veoma bistro dijete. Prozvaše ga Lun – kralj ponoći, zbog stalnog prepričavanja takozvanih X-romana, u kojima je Lun, glavni junak, u okrilju noći, čudesa činio rješavajući neriješene slučajeve policije. Omer je bio veoma omiljen kod svih Kostajničana. Završio je obućarski zanat i otišao u Zagreb za najbolje snage i u najljepšim godinama. Tek tada je došla do izražaja njegova zaslijepljenost Kostajnicom i Kostajničanima. Tu „zabludu“ nosio je čitavog života. Postao je ambasador svoga kraja u hrvatskoj prestolnici. Bio mlad ili star, muško ili žensko, tražio rođaka ili zaposlenje, polagao ispit ili išao u kupovinu – prvo se svraćalo do Omerove butike. I sviju je primao i svima pomagao. Svaki susret bio je pun žara i radosti, a svaki rastanak sa zemljakom njemu je činio veliku bol. Izgledao je plačljivo i tužno. Zaista je ugađao svakom ko je kod njega dolazio. Prilagođavao se s lahkoćom kako bi svakom ugodio, bez obzira na posljedice. Razgovori s njim bili su prijatni, obzirni i pristojni. I sitne riječi kod njega su izgledale krupne, dobre, lijepe, čiste...

Na Ahiret se preselio 24. novembra 2004. godine. Sjećanje na njega nosim kao dragocijenost. 

Photobucket
17.12.2009.

Kako je Stevanov brod na Uni otišao u legendu: LIJEPA MAĐARICA ZALUDILA GAZDU

Poslije prolaska Napoleonove vojske i gradnje velikog drvenog mosta preko rijeke Une, još davne l809-te godine,kojeg mještani nazvaše 'Napoleonov most',živnule su obje Kostajnice.Krenula je trgovina,počeli su se razvijati privatni obrti, počeli su prodirati kulturni utjecaji iz tadašnje Evrope.Gradići su počeli poprimat novi izgled. Una je postajala sve više rijeka za uživanje.Otvorene su neke javne plaže, a u ljetno vrijeme bilo je sve više kupača na Uni.

Image and video hosting by TinyPic


Enes KAHVIĆ - Neobjavljena priča o Stevancu

Možda prije stotinu i više godina,da je neko prolazio ovim prostorima vidio bi brod,pravi, pravcati brod na rijeci Uni.On nije bio velik kao oni brodovi na moru,ali imao je sve što i oni imaju . Tri jarbola za jedra.Dva manja sa strana i jedan veći u sredini.Palubu sa kormilom za upravljanje i povećim sidrom.Okrugle prozorčiće u prostorijama potpalublja i po dva duža vesla sa obje strane brodića,kako bi se mogao pokretati bez jedara.Za to vrijeme,bila je to prava senzacija i čudo na Uni.Brod je bio usidren na mirnom dijelu Une zvanom 'Kavrlja'.Taj dio Une,između dvije ade,zbog mirne i duboke vode, doimao se više kao jezero,nego rijeka koja protiče.Razapeto jedro na najvećem jarbolu moglo je poslužiti i kao odličan zaštitnik od prejakog ljetnog sunca,jer su na palubi bile drvene klupe i stolići za posluživanje gostiju broda. Sve je to bila ideja i projekt poduzetnog mladog gostioničara Stevana.Pomogla mu je i bila oduševljena tom idejom njegova žena Danica.

Brod je bio vezan sa dva debela užeta za dvije topole na obali.Na njega se ulazilo preko malog pokretnog drvenog mostića.Veliko jedro uvijek razapeto, činilo je hladovinu na palubi. U vrijeme pljuskova i grmljavine, gosti su se spuštali u prostorije ispod palube i kroz male okrugle prozore gledali sijevanje praćeno strašnom grmljavinom.Bio bi to pravi ugođaj na rijeci. Po Stevanu i brod nazvaše 'Stevanov brod'.Ugledna gospoda,tada privatni obrtnici,pa i neki zemljoposjednici,voljeli su da dođu na piće kod Stevana.Ovdje nije dolazio svako.U nekim prilikama, posjetioca,Stevanovi pomoćnici pokrenuli bi brod i izveslali na sredinu Une.Tu bi se usidrili,a opušteni gosti bi se sunčali i kupali uz prijatna osvježavajuća pića. Na brod su počele dolaziti i neke dame,a rjeđe i izletnici iz Siska i Zagreba.

Stevanu je posao počeo da cvijeta.Doveo on i neke konobarice iz vana.Marušku i Hanu.Jedna je bila iz Pešte,a druga iz Bukurešta.Vesele konobarice još više su zainteresirale učmale bogatune dva mala gradića za provod na brodu.I noću su fenjeri svijetlili.Čula se muzika i pjesma sa broda.Zabavljali se ljudi kao nikad ranije.

Dok je Stevan razvijao posao na svom brodu,njegova lijepa supruga Danica,radila je u gostionici u gradu.Ispočetka, Danica je bila oduševljena,ali njenog Stevana sve je manje viđala kod kuće.On se predao brodu.Tamo je radio,tamo se hranio,a od kada je zaposlio mlade konobarice,usput i zabavljačice,počeo je i da spava na brodu. Sve je više slobodnog vremena provodio sa mladim konobaricama.Kada je bilo manje gostiju,Stevan se sam sa svojim konobaricama gostio,kupao i uživao.Kada dođu poslije podnevni gosti,konobarice su plesale,pjevale i goste usluživale.Ništa im nije bilo mrsko ni teško, pa čak ni gostu u krilo sjesti,a zato kad su naplaćivale,bakšiš nije izostajao..

Nije pravo Stevanu što lijepa Maruška ide od krila do krila,i što joj neko od gostiju,držeći novčanicu u ruci,ispod haljine protura.Ruži gazda Marušku nasamo,a i samom samo što ruke prema njoj ne polete.Vidi Maruška da je gazda ljubomoran na goste koji joj udvaraju,a zna da je došla tu da zaradi i s parama se u Mađarsku vrati.Sada,kada se uvjerila da je gazdi stalo do nje,pa zašto i to da ne iskoristi?Popušta gazdi najviše.On joj oprezno i u sobičak pod palubom navrne.Svjestan je Stevan da je Maruška mlada i prelijepa djevojka i da joj niko odoliti ne može.

Lijepa Maruška,poput umiljate mačke, svakom se mušteriji nasmiješi i po koju 'iskrivljenim mađarskim jezikom' ,rečenicu uputi.Gost se smije i pruža novčanicu da bez kusura plati.

Gazda Stevan sve više zanemaruje svoju suprugu Danicu,a u glavi mu se vrti lik vesele i umiljate konobarice Maruške.Od nje više ne štedi ni dobru mezu,niti puno kontrolira kada mu pazar predaje.

Do Stevanove Danice dopiru vijesti o Stevanu i njegovom stalnom druženju s mladom konobaricom.Jednog dana iznenadila ih je na brodu.Zatekla je svog muža u veslom stanju u društvu dvije mlade konobarice.One mu ugađaju,donose jelo i piće,a on poput najsretnijeg uživa i brigu razbija.Pozvala ga Danica nasamo i gotovo mu naredila da konobarice otpusti,a on preuzme posao u svoje ruke,ili će načisto propasti.

Stevan je znao da mu je njegova supruga u pravu,ali kako da otpusti Marušku.Tako je mazna,mila i simpatična,da se i on pravo u nju zaljubio.Prolazili su dani,a Stevan je sve više bio zaokupljen Maruškom.Sad joj je i u sobu noću navraćao.Nije mario on više šta mu žena govori i poruke šalje.Sad se preselio na brod i gotovo da kući i ne navraća.Postao je smušen i zaboravan. Svi to primjećuju da mu je samo Maruška pred očima.A i on zna,da od Maruške nikad prave žene biti neće.

Stevanova žena Danica nije ni ružna ni glupa,da ne bi prepoznala,šta se to s njenim mužem događa.Želila je da ga spasi i vrati kući .Učinilo joj se da je najbolje rješenje uništiti taj famozni brod.Brzo je skrojila plan i pozvala njihovog odanog slugu Janka.Objasnila mu je šta treba i kako da uradi. Znala je da će ćopavi Janko sve za svoju gazdaricu učiniti,pa ako treba i u vatru skočiti.Samo mu je trebalo neke stvari i po dva tri puta pojasniti.

''Uzet ćeš,Janko,veliku kanticu petroleja.Kada svi na brodu zaspu,a to ti je iza ponoći,prikrast ćeš se brodu,dopuzati do palube,proliti petrolej i brod zapaliti.Je li ti jasno,moj Jankane?''

''Gazdarice,hoće li oni izgorjeti?''

''Neće,Janko.Njih će vatra probuditi,a onda će poskakati u Unu.Ti ne treba da brineš o tome.Je li ti jasno,Jankane?''

''Jasno,gazdarice.Biće kako vi kažete.''

Što bi rekla gazdarica,to je za Janka bilo zakon i svetinja.Iste noći Janko je koristeći naoblaku i mrak ,prišunjao se brodu s punom kanticom petroleja.Poznavao je i brod i okolinu,jer je gazdi Stevanu pomagao sve dok ne dovede nove konobarice.Uspuzao se preko mostića do palube,prolio petrolej po suhim daskama,a onda oprezno zapalio žigicu i bacio na daske palube.Polahko se vratio na obalu i iza velike topole i čekao je da ugleda plamen.Kad se plamen promolio iznad ograde,požurio je kući da obavijesti gazdaricu.

Te noći na Uni se vidjela velika buktinja.Gorio je 'Stevanov brod'.Stevan i konobarice kasno su osjetili vatru .U posljednjim trenucima sa najnužnijim stvarčicama poskakali su u ledenu Unu.Isplivali su na obalu i tužno gledali kako brod nestaje u plamenu.

Sutra se pronijela vijest,da je neko od Bosanaca ,noću doplivao do broda i zapalio ga.Laknulo je i Danici,i popovima,i fratrima, i hodži u Bosanskoj Kostajnici,jer se već naveliko počelo pričati kako je brod postao simbol slobodnog ponašanja i otuđivanja od vjere.

I danas ovaj dio Une nazivaju Stevanov brod ili kraće 'Stevanac' po brodu koji bi - i nestade.

12.12.2009.

Svaki grad uz našu Unu ima svoga Lera: AVDO-ZENICA - NAJVEĆI MUHADŽIR NAŠEG ŠEHERA

 alt

 

 

Doš´o neki čudan i kaharli vakat. Išćeznuo negdašnji način života.Naša Brižitka i Halkan-Rođo – posljednje kostajničke Lere, preselile na Ahiret. Ostao samo još jedan. On je najveći musafir našeg Šehera. Zahateri na svakoga ko ga ne priznaje za Kostajničanina. Doduše, mati mu jeste. Iz familije Delismajlovića. Ferida joj bješe ime.

 

Bahnuo je odjednom u naš „Gradić Pejton“. On ispričao stotinu, a mi pridodali još hiljadu, verzija njegovog dolaska iz Zenice. Tamo imao siguran posao. Zarađivao i na druge načine. Imao život dostojan čovjeka.  Suprugu i dvoje djece. Sjećam ga se: naočit, lijepog izgleda i oblačenja. Crn, a nosio uglavnom bijela odjela. Glumačkog držanja. Fijakerom obavezno dolazio sa željezničke stanice. Pravi i veliki gospodin.

 

Danas. Danas su očaj i beznađe njegov zajednički imenitelj. Bez stalnog mjesta stanovanja. Bez ikakvih primanja. Podobro bolestan... No, to on ne pokazuje. Naprotiv, vrsni je sufler.  Njegove riječi nisu stvarne niti utemeljene. Ipak, u nedogled ga možeš slušati. On je farbao nebo s Picassom. Posudio čakijcu Ivi Andriću dok je kiselio noge u Drini, kako bi zašiljio olovku i nastavio pisati roman koji je dobio Nobelovu nagradu.  Ivo mu, neka mu Bog prosti, nikad mu ne vrati taj nožić. On je taj što je upotrebio 16 tona nitni pri renoviranju Eifelovog  tornja. S Nikolom Teslom hvatao u lavor gromove i munje. Bez krila letio s Franjom Kluzom...

 

On je čovjek s najšećernijim pričama. Vrsni je električar, najbrži matematičar, najprecizniji tehničar, nepogrešivi dijagnostičar...  Svi to znaju da nije tako, a ipak ga slušaju. Prepričavaju. Mezimac je kostajnički nani. Idol najmlađima. Kada je jedan Kostajničanin svog četverogodišnjeg unuka upitao: „Šta da ti donese dido iz Bosne“, odgovorio je kao iz puške: „Donesi mi Avdu“. Avdu-Zenicu, kako ga svi ovdje zovu. Iako je nadmašio Gebelsa, ipak njegova duševna mehkota osvojila je Kostajničane. Njegova prikrivena dobrota  prema slabijima i nejakima isplivala je na vidjelo. Često bahne u avliju da bi pomogao starijima. Donio sladoled djetetu. Zatreba li, po sto puta trknuo bi do (baš)čaršije da kupi što vam zafali.

 

Živi tako Avdo-Zenica. Od danas do sutra. Basamci sve teži. Nimeta sve manje. Nisu Kostajničani takvi da dozvole da prije nego treba izgube posljednjeg svog Lera!?

 

alt

11.12.2009.

Sjećanja što ne blijede: KEMO HRNJIN, NADNARAVNIH SPOSOBNOSTI, NAJVEĆI GENIJ U RIBARENJU

 

Image and video hosting by TinyPic
Tito je imao najveću sahranu na svijetu. Naš Kemo, Kemo Hrnjin, Kemo krljo ili Kemo Nurin, imao je najveću džennazu u Kostajnici.

Kažu da je Aristotel najveći genije svih vjekova. Michelangelo Buonarroti, genij božanskog nadahnuća. Leonardo da Vinci, talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer. Wolgang Amadeus Mozart, genij velikog skladatelja. Pablo Picasso, likovni umjetnik. Džingis kan, organizacijski i vojni genij. William Shakespeare, nadnaravnih sposobnosti. A tek Johann Wolfgan Goethe...

Gdje je tu Kemo Hrnjin? Ni jedan od ovih genija nije se moga mjeriti s njim u pecanju ribe. U penjanju, bosih nogu, uz kameni zid Starog grada. Kako da od željeznog otpada napraviti eksplozivnu naprava razorne moći. Bio je i ekspert za hvatanje zmija otrovnica golim rukama...

Za poštenu sirotinju nema mjerila. Ona je uvijek na dnu. Kemo je odrastao uz majku Nuru i sestru Hatu. Cijel su život deverali. Više gladni nego siti bili.Možda je ta ljudska muka natjerala Kemu da postane najsvestraniji i najbolji ribar ovoga dunjaluka. Jer, riba su im bila glavna prehrana i zarada. Postao je kreativni genij u tom poslu. Na Napoleonovom mostu ispod kojeg protiče modrooka ljepotica Una svi su zastajali. Ibratili se. Mnogobrojni ribari stajali su uz Kemu. Zabacivali s boljim štapovima, po desetak puta skupljim. Vadili prazne udice, a Kemo izvlačio ribetine. Nisu vjerovali ljudi. Dolazili iz Banjaluke, Siska, Zagreba...
Vraćali se praznih ruku. Izuzev kada bi im Kemo poklonio ili za poneki dinar prodao ribu. Pokušavali su zamjeniti štapove i udice. Opet isto. Imao je čudotvorna svojstva. Sav tajanstven, sahatima je svakodnevno provodio uz Unu. Njegovo svemekašno srce posebnu naklonost i blagost imalo je prema djeci. Bio je njihova opsesija. Jurili su ga i kada je pokušavao da se sakrije od njih. A on njima izvodio svoje čarolije.

Jedno jutro nije ga bilo na mostu. Radnice Pounja, Tiskare i Obućare, te zaposlenici Tvornice poljoprivrednih strojeva, koji su hitali na svoja radna mjesta, zastajali su, okretali se, pogledali u uspavanu rijeku, ne bi li vidjeli Kemu. A njega nema, pa nema. Ni kada su se vraćali kući nije ga bilo. Sljedećeg jutra neko je na ogradi mosta postavio karton s natpisom: Umro Kemo, nek´ mu je rahmet duši.


Image and video hosting by TinyPic

 

08.12.2009.

Iz sportske biografije: HAMID SOFILIĆ, FUDBALER S NAJDUŽIM IGRAČKIM STAŽOM U „PARTIZANU“?

Vrijeme je zagađeno politikom i mržnjom. Ponekad mi izgleda da smo posvađani sami sa sobom. Krijepi me misao što ću kod nekog što je „operiran“ od takvih stvari. On ne žonglira riječima, ali je žongler lopte. Već smo, prilikom prvog susreta, pričali o onome što je duboko zakopano u njegovoj duši – fudbalu.  Tu je na svom terenu. Iz njegove svake riječi bije iskrenost. Toplina. Moji nekoliko „iskakanja“ magijskom sposobnošću vratio je u kolotečinu. Lijepo smo besjedili nekoliko sahata. Fino i istančano govorio je o mnogim, po njemu, značajnim utakmicama, velikim igračima, ljudima. Sposobnim članovima uprave... Promijenio je čak četiri fudbalske generacije, igrao u raznim rangovima, takmičio se u ligama bosanskog i hrvatskog Saveza, a nikad, mada su ga mnogi zvali, nije htio napustiti Kostajnicu. Svoj raskošni talent zauvijek je betonirao za Partizan.
(Hamidov početak - godina 1958.)

 

 

Partizan - Špansko, godina 1962. (Hamidova arhiva)

 

            - Sjećam se godine 1958. Seniorska ekipa imala je zakazanu utakmicu s Borcem u Bosanskoj Dubici. Putovalo se tada kamionom. Trener, prvi put, poveo je i mene. Nisam bio predviđen među prvih jedanaest. Međutim, Mihajlo Garača, standardni prvotimac, u znak protesta što upravitelj Zadruge nije dozvolio publici da putuje s nama, demonstrativno skače s karoserije i odlazi kući. Tada sam ušao i punih  26 godina igrao po terenima bivše nam države; prvenstvene, prijateljske i kup utakmice – priča Hamid SOFILIĆ, fudbaler s najdužim igračkim stažom u Partizanu.

Partizan godina 1963. (Hamidova arhiva)  

 

            Kako neki trenuci ostanu trajno u sjećanju. Boru Mikelića, nogometnu zvijezdu petrinjske Mladosti, nisu mogli čuvati ni igrači viših rangova. Gotovo dvostruko sitniji Hamid bio mu je pravi metilj. U tri susreta između Mladosti i Partizana Mikelić je ludio bezuspješno tražeći u igri rješenja da se odlijepi od Hamida. Četvrti put, u svoj-svojoj nemoći, demonstrativno je napustio teren već pri kraju prvog poluvremena. „Hamid bi bez teškoće mogao čuvati Pelea“,  tvrdio je još dugo-dugo iza toga „alfa i omega“  kluba i grada Petrinje. Njegovu nogometnu virtuoznost primjećivali bi svi oni koji se iole razumiju u glavnu sporednu stvar na svijetu. I kao trener Partizana Hamid je bio uspješan.

 

 Partizan, godina 1968. (Hamidova arhiva)

 

            Iz svoje bogate fudbalske riznice pokazivao mi je sportske fotografije. Činilo mi se da je svoju pozitivnu sportsku  energiju prenio i na suprugu Arifu, te dvojicu svojih sinova Ibru i Emira. Odlazeći iz lijepe i s ukusom namještene Hamidove kuće, kontrola razuma, bez obzira na snažnost u meni, jedva da me vratila u svagdašnjicu života. Dugo sam, predugo, bio u mislima s Hamidom i zelenim nogometnim terenima.

 

 

Hamid u ulozi trenera - godina 1982.

 

KO JOŠ KONKURIŠE ZA IGRAČA S NAJDUŽIM IGRAČKIM STAŽOM:

 

  1. Feho Džakulić – Partizanov centarhalf, a bio je jedno vrijeme i golman
  2. Asim Omerović – krilo smrti, golgeter
  3. Sakib Pilaušić – igrač svih mjesta, od golmana do lijevog krila, jedinstven u tome

 

Na potezu ste vi da bismo donijeli konačnu odluku

 

 

I tih 60-tih slikalo se: S loptom Ferhat, potom Hamid, Saka i Hamdija Mušić (Hamidova arhiva)

 

06.12.2009.

Birvaktilska istinita priča iz djetinjstva: AVDINA BUTIKA - CENTAR DUNJALUKA

 

altNagli ljetni pljusak. Kiša gusta. Uleti u kućicu. Soba, tri sa tri. Dvoja vrata. Jedna s glavne ulice, druga su vodila u avliju. I kod dva pendžera raspored isti... Sećija, nekoliko štokrla i stalaža. Na njoj bezbroj različite staklenine, kutije cigareta, posuđe, šećer u kocki, stare džezve. Najviše flaša i čokana. U ćošku poveći đugum. Bočni duvari puni čivija. Pogled mi se zaledi na sećiji. Na njoj insan, k´o proštac leži. Uz njega dvije drvene štake. Omeđen prostor, tjeskoba i slikovit nered.

Prestraših se. Pojuri nazad. Na gvozdene riječi, ukopah se na mjestu: "Ostani tu mali, kiša još pada".  Okrenuh se naglo. Tek tad primijetih radio koji je svirao. U to vrijeme bilo je to čudo tehnike. Ovih dana doznadoh od Mesuda da mu ga je nabavio njegov rahmetli otac, Pašega, 1949. godine.

Od tada – narojile se godine. Insan, s početka priče, zvao se Avdo Golić. Limarski zanat završio je u nadaleko znanoj kostajničkoj Fabrici braće Ferhatović. Potom je radio kao kalfa, dvije-tri godine, a onda ga teška bolest prikovala za krevet. Da bi bio bliže sestri, koja se brinula o njemu, napraviše mu baraku, (tako su zvali njegovu zidanu kućicu) na glavnoj ulici. Čim je malo prizdravio pokazao je svu svoju sposobnost. Glad i bijeda natjerali su ga da nešto preduzme. Od tad njegova baraka sve više postaje centar svijeta: primaća i spavaća soba, dućan, birtija, berbernica, kahvana, vrtić... A, Avdo – mudžiz, nadnaravni čovjek. U njoj se okupljalo i mlado i staro. Džematile pratile utakmica sa svjetskih i drugih prvenstava. Slušale se vijesti iz Amerike sa Grgom Zlatoperom u glavnoj ulozi. Saživljavalo se s ulogama u raznim dramama. Emisijama: Selo veselo, Mikrofon je vaš, Momo i Huzeir... Po stotinu i više posjetilaca okupljalo se u, i oko, Avdine butike. U baraci se sijelilo i sevdisalo. Panjkale komšije i rođaci. Munafici besplatno ispijali iz čokana sumnjivu rakiju. Iz sahana jeli bosanski specijaliteti. Evladi, s prvim dolaskom u baraku, dobivali besplatno šekeriće. S prvim sabahskim zracima haberi su se širili našom (baš)čaršijom ispričani u Avdinom sobičku. Kroz taj zeman Avdina se sehara sve više i više punila parama i zlatom. S nije bilo mjerljivi. Živio je hadžijski. Svom sestriću Sejfi kupio je fijaker da ga voza na utakmice i vašare. Šuškalo se da su mu u okrilju noći dolazile neke hanume sa strane. Jedino tada Avdo je bio hizmećar.

S Avdinim preseljenjem na Ahiret, 25. augusta 1962. godine, ugasio se i posljednji kostajnički merdžan tog vakta.

(rahmetli Avdo Golić, stoji u dovratku)

alt

05.12.2009.

Kostajnica - fenomen mješovitog braka: LJUBAV POBJEĐUJE PODIJELE

Image and video hosting by TinyPic

        Što vide slijepi – ne vide zaljubljeni. Kostajničani su poznati zavodnici i ljubavnici. Njihova ljubav uglavnom je pisana srcem. Evo potvrde. U Republici Titoslaviji moderno je bilo sklopiti muslimansko-kršćanski brak. Zato, vratimo se u vakat između dva svjetska rata. Tada je mješoviti brak bio zabranjen, a sredine nemilosrdne i beskompromisne prema tim bračnim parovima. Ipak, zavodljivi Kostajničani otvarali su svoja srca lijepim kršćankama, a one svoju dušu i ljubav povjeravali njima. Tako je rađana velika ljubav, veoma često krunisana bračnom zajednicom. Puni duhovni sklad, savršenstvo odnosa i punu ljepotu življenja imali su Zlata i Mehmed Ferhatović, Maruška, zvana Gospoja i Ibrahim Ikanović, čak trojica od četvorice braće Korajac: Katica i Ahmet, Ankica i Agan, te Eufemija-Fema i Islam, Jagoda i Tahir Novljaković… Ali, i mnogi drugi. Uostalom, znano je da su se zbog ljubavi vodili ratovi. Kraljevi se odricali krune.
       No, o fenomenu mješovitog braka, svako ponaosob ima svoj stav – prednost ili prepreka suživota? Ljubav pobjeđuje podijele.

29.11.2009.

Kostajničanka Fatima, iako teški invalid, svakodnevno napiše dvije-tri pjesme i barem jednu životnu priču

 

SRCE I DUŠA POČNU, A JA PRENESEM NA PAPIR

Sabah proljetni, iako je kraj novembra. Pogledah niz ulicu. Odmah osjetih u duši neku tjeskobu. Približavala mi se u invalidskim kolicima. Ljetos smo razgovarali. Hodala je uz pomoćna kolica. Pokušavam pred njom da izgledam opušteno. I osmjeh sam navukao na lice. Samo da ne primijeti moju preveliku zabrinutost. Tek svaku treću njenu riječ, teško izgovorenu, razumio sam. Ipak, znao sam šta mi govori. Više nego uobičajeno artikulirala je rukama i glavom. Na pitanje, kako si, odgovara: - Vallahi dobro! Isti odgovor, iako teško-teško bolesna, ima i njena mati Hemsija, s kojom  zajedno živi. Kako? Dever-dunja. Patnja i mučenje. To ni najvećim hrsuzima ne bih poželio. Listam rokovnik. - Kada stigneš sve ovo napisati? – Srce i duša počnu, a ja prenesem na papir – odgovara.

Dotura mi rokovnik i dovikuje: - Bit ćeš opanjkan ako mi ga sutra ne vratiš. Ostajem na mjestu dok se ona, uz pomoć sestre Bibe, udaljava prema Meraji.  – Niko nije utekao od sudbine – promrmlja sebi u njedra.

Ulazim u avliju. Usamljenost mi ovih dana postaje uhodana navika. Previše sam s knjigom. Odlučio sam da do jutra pročitam sve što je napisala Fatima. Svakako se nesanica ušunjala u moju dušu. Polahko, ali vidljivo, iscrpljenost me savladala u praskozorje sljedećeg dana. U ušima mi odzvanjaju riječi iz rokovnika: Što je prošlo, vratiti se neće, Zašto me ne voliš, U tami srca moga, Dolazi, ne mogu više da te čekam, Dušmani mi ne daju da te volim, Nesretna u ljubavi, Tugujem s čemernim mislima,  Na mezarju pored groba tvoga, Pod tvojim prozorom, Molitvom te zovem...

Nemam snage ni za suze. A, rado bih se isplakao.  U ruci mi rokovnik Fatimin. Biba me zove. Poslala je sestra. Jutros se ne osjeća baš dobro da bi sama došla. Čemerni trenuci. Kao da sam ja kriv za sve. Muka i gorka nevolja. I nepravda. Ko sudbinu Fatimi Halavač skroji?!

Suze... Gorke suze teku meni,

Ljuta tuga, neizmjerni žal.

Opet mrak i snovi rastureni

Odletjeli u beskrajnu dalj.

28.11.2009.

Književnik Enes-Enis Kahvić, Kostajničanin, ispričao priču: POSLJEDNJE GNIJEZDO RODA

U posljednjim smo danima pretposljednjeg mjeseca u godini. Sunce i vrijeme proljetno. I čovjek s kojim šetam uz Unu, iako u poodmaklim godinama, ljepotom proljeća zrači. Toplinom i dobrotom. Enes-Enis Kahvić. Mi smo ga zvali Enco. Bio mi je nastavnik, a sada je ušao u lektire. Objavio je četiri knjige: Priče s Une, Mamina kosa, Čarobni štapić i Ljepotica iz djetinjstva. Još dvije čekaju izdavača. Rastopio me pričajući mi o Uni. Prvi put priznajem da je neko može, ali i zna, bolje voljeti od mene. Ili mi se samo čini!?

Odlučih da objavim još neobjavljenu priču. Uz njegovu suglasnost – naravno. „Profesore, malo ćemo zamijeniti uloge: lektoriranje, odabir priče i redakturu – ovaj put ćete prepustiti meni“, više u šali mu kazah. „Srce i duša su mi puni kada učenik prevaziđe učitelja“, s osmijehom prozbori.

POSLJEDNJE GNIJEZDO RODA 

(Enes-Enis Kahvić)
Možda ni jedna ptica na svijetu nije tako rado viđen gost u domaćinstvima,kao što je to vitka dugokljuna,dugonoga,šarena, ljepotica-roda.One kao da znaju koliko ih ljudi vole,koliko se raduju njihovim dolasku,pa svoja gnijezda znaju napraviti na stogu sijena u sred dvorišta;Znaju one napraviti gnijezdo i na krovu sušione,dimnjaku,koji je odozgo zatvoren,a ima bočne otvore;i na rašljama nekog povećeg stabla.Mjesto koje one odaberu, to domaćini ne diraju. Rode su neke čudne ptice selice, voljene kao“svetice“ i nije bez razloga ona krilatica u narodu: “Rode donose djecu.“,jer tamo gdje se dosele rode,po nekom nepisanom pravilu,rađala su se i nova djeca,obnavljala se domaćinstva,stvarao se spokoj u narodu. Nažalost,danas je roda sve manje,ali i djece i spokoja među ljudima.Možda čovjek nije ni svjestan koliko svojom pohlepom, svojom urbanizacijom,svojim svjesnim i nesvjesnim uništavanjem okoliša,zagađivanjem prelijepih rijeka, stvaranjem otočića od plastične ambalaže u rijekama i morima, uništava živi svijet oko sebe.Milioni ptica umiru od progutanih dijelova plastičnih vrećica.Milioni ptica umiru od zagađenih voda.Nije nikakvo čudo,što i jedne ptice kao što su 'ljepotice' rode,u mnogim mjestima uz rijeke,gdje su se stoljećima pojavljivale i radovale Stanovnike,već dugo ih nema.Nema ih i vjerojatno više nikada neće doći.Ovaj najciviliziraniji čovjek ih je dijelom uništio,dijelom protjerao....

Ispričat ću vam jednu istinitu priču o rodama.

Image and video hosting by TinyPic

U jednom prelijepom kraju,uz obale rijeke Une,sa oba strane rijeke nalaze se dva mala gradića dvije Kostajnice.Jedna sa hrvatske,a druga sa bosanske strane.Gradići okruženi šumama obližnjih planina i zelenim brdima,kao da su iz bajke izrasli.Tu ljepotu odavno su otkrile rode.Prije pedesetak i više godina bilo je više gnijezda roda.Svake naredne godine broj gnijezda se smanjivao, da bi na kraju ostalo samo jedno, jedino u oba gradića.Dvije rode napravile su to svoje gnijezdo na dimnjaku dosta visoke starinske kuće u kojoj se nalazila i gradska apoteka.Taj dimnjak bio je odozgo prekriven četvornom cementnom pločom,a otvori za dim su bili sa strana dimnjaka.Dimnjak je stršio iznad svih ostalih dimnjaka i kuća.Dolje ispod dimnjaka doimao se strmi krov piramidalnog oblika.Ispred kuće prolazila je asfaltna cesta,a još malo niže iza kuća vidjela se kao biser čista i bistra voda rijeke Une. Ona se provlačila između mnoštva malih sedara obraslih gustim zelenim travama i šibljastim sitama.Iz svog gnijezda rode su vidjele svoje 'carstvo'.Često su odlijetale i dolijetale među te travnate otočiće i tu pronalazile sebi najslađe zalogaje. Mještani su često zastajkivali ispred apoteke i gledali kako rode uređuju svoje gnijezdo. Ponekad u jutarnjim satima i pred spavanje,proizvodile su neke čudne zvukove kliktajući i klepećući kljunovima.Bilo je to neko čudno opuštanje roda ,prije veličanstvenog zalaska sunca sa obzorja.Ogromna zlatnocrvena lopta-zalazeće sunce,zastalo bi na samoj ivici Volinjskih planina.Okolo zlatnocrveni obrisi oblačića na nebu.a ono kao da poziva ljude i životinje na zasluženi počinak.Na njemu kao da se ocrtava dimnjak sa gnijezdom.Rodac uspravan kao nijemi stražar na jednoj nozi,roda pored njega leži u gnijezdu na jajima, kao da zaspiva.Božanstven prizor smiraja dana,prelaska dnevne graje i buke u noćnu tišinu.Ubrzo će tamna koprena oviti sve u crno. Nigdje zalasci sunca nisu tako lijepi kao u tim našim krajevima uz Unu. Nakon nekoliko sedmica iz gnijezda roda počele su da proviruju dvije male glavice.Svi mještani osjećali su neku radost što se na svijet došle nove rode,nadajući se da će već narednog proljeća,umjesto jednog gnijezda,biti dva.Rodac mužjak i ženka roda,na smjenu su odlijetali na rijeku i za čas se vraćali sa hranom u kljunu.Hranili su naizmjenično svoju proždrljivu djecu. Tim malim pištavim proždrljivcima nikada nije bilo dosta. Ali,jednog dana,nesmotrena spremačica apoteke,zapalila je neke papire i otpatke u njihovoj peći.Sve bi bilo dobro da je dimnjak apoteke bio čist i da je dim polako izlazio na svoje otvore.Ispočetka dim je bio slab.Tanki pramenovi dima nisu mogli da naškode malim rodama u gnijezdu.Ali,sakupljena garež u dimnjaku iznenada se zapalila.Dim je postajao sve crnji,sve gušći.Ispred zgrade okupila se gomila svijeta.Svima su oči bile uprte prema gnijezdu i rodama.Svi su željeli da pomognu,ali kako pomoći kad su strane krova toliko strme,a dimnjak visoko.Majka roda svojim mahanjem krila rastjerivala je gomile dima da joj se mladunčad ne uguše.Mužjak rodac neprestano je odlijetao do rijeke i vračao se prema gnijezdu i dimnjaku.Apotekar Schrepril je telefonom požurivao vatrogasce da dođu.Okupljeni ljudi bili su zaprepašteni prizorom.Zar da im na oči izgori i nestane posljednje gnijezdo roda? Stigla su i kola vatrogasne službe.Pokušavali su da nađu pogodan oslonac za svoje duge vatrogasne ljestve.Nezgodno poredane kuće,nezgodni krovovi,daleko rezervoar vode za spajanje sa vatrogasnom pumpom .Vatrogasac na ljestvama naslonjenim na zid druge kuće,nemoćno je širio ruke i mahao mlaznicom pokazujući prisutnima da vode nema. Dvije rode na dimnjaku vodile su ogorčenu borbu da sačuvaju svoju mladunčad.Majka roda nije prestajala da maše svojim krilima,dok je mužjak neumorno odlijetao prema rijeci i dolijetao. Svima nam se učinilo da mužjak donosi vodu u kljunu i zalijeva po gnijezdu.Možda nam se to samo pričinjavalo,a možda je to i stvarno činio.A onda,iz malih bočnih otvora na kraju dimnjaka počeli su da izviruju plameni jezici.Svi prisutni bili su šokirani. Vatrogasci zbunjeni,ne shvaćajući da te stare austrougarske pumpe,nisu u stanju da svojim pritiskom izbace vodu na visinu iznad dimnjaka. Plamen je počeo da dodiruje krilima uspaničene ženke,ali ona nije napuštala gnijezdo.Male rode još uvijek su pištale dajući zna- kove života.Mužjak je poput mašine i neumorno,radio svoj posao Odjednom,gnijezdo se pretvorilo u plamenu buktinju..Plamen je spržio krila nemoćne ženke.Ona iako ispržena uspjela je odletjeti na jedan bor na obližnjem brdu Djed.Gnijezdo s mladunčadima nestalo je u plamenu.Izmoreni oprženi i tugom slomljeni mužjak, pridružio se svojoj ženki.Isti dan ženka se stropoštala mrtva na zemlju.Nekoliko dana ljudi su vidjeli mužjaka kako sam tuguje na istom mjestu gdje je bila i ženka.Niti je odlazio da jede,niti je pio vodu.Nakon nekoliko dana našli su i njega mrtvog pored mrtve ženke.Umro je od tuge.

Tako je nestalo i posljednje gnijezdo roda u Kostajnicama.
26.11.2009.

U susret najdražem gostu: SREĆNI I BERIĆETNI MUBAREK DANI KURBAN-BAJRAMA

Čestitku uputio kostajnički glavni imam Haris ef.Ahmić:

Poštovani sugrađani Bošnjaci-muslimani!

Ponosni na naše vjersko nasljeđe koje nas uči da gradimo ambijent u kome se uvažava vjera, čovjek i njegovi svjetonazori, čuvajući i njegujući bogatstvo različitosti otvorenog uma i srca obilježavamo naše praznike. Želim da radost Kurban Bajrama u miru i rahatluku provedete s rodbinom, prijateljima i komšijama iz reda svih naroda, slijedeći tradiciju koja se u bosanskokostajničkom kraju njeguje stoljećima. Posebne čestitke upućujem hadžijama i njihovim porodicama, koje očekuju njihov povratak. Vama i vašim najmilijim upućujem srdačne čestitke povodom Kurban Bajrama.  

Bajram Šerif Mubarek Olsun

19.11.2009.

Produžen rok za prijavu nepokretnosti do kraja iduće godine: NAMET NA VILAJET ILI HARAČ, HARAČ, RAJO, HARAČ TREBA...

Ponekad iskočim iz okvira onoga o čemu bih trebao pisati na ovoj stranici. Razlog: potreba da pokažem ili ukažem na nešto što je aktualno za Kostajničane. Nadam se da mi ne zamjerate!
 
zimska_idila

KOSTAJNICA – Od sabaha drhti mi dan. Mada je sunčan. I pun sklada jesenjih boja. Stojim na izlazu ruševne zgrade Dječjeg doma. Upravo ovih dana počinje njeno renoviranje. Sve mi je nekako tugavno. A nisam tužan. Razočaran i zabrinut - jesam. Opet neki formulari. Hrpa papira. Samo što ne pitaju spavaš li na bračnom krevetu - sam ili sa suprugom. Allahu dragi, baš nas zagrebavaju. Koja ti je vrijednost garaže? Kada je kuća napravljena? Kakvi su podovi? Boja kuhinjskih pločica? Imaš li i kakvu izolaciju? Prozori i vrata – drveni, koje drvo? Pitam – ne znam boju očiju supruge? To mi i ne treba – s kiselim osmjehom odgovara  službenik u Poreskoj upravi. A onda se nadovezuje: - Nisam ja to ni izmislio niti naredio.

Ne znam da li da plačem ili se smijem? Ali znam da će od onog što se popuni na tom papiru biti mi određena visina poreza.

Iako utonuo u misli zapazi kada pored mene prođe naša Kostajničanka sa sinom. Stigla čak iz Amerike. Formulare da popuni. Kaže kazna je velika, veća nego što košta moja avionska karta. Propaganda - s ciljem. Uplašiti narod. Lakše će platiti ono što mu se zareže. Kostajnička Amerikanka nije usamljen slučaj. Tek što su stigli s godišnjeg odmora jedan bračni par morao se vratiti iz Švedske. Opet ti famozni papiri.

Nije mi nakana provoditi istragu o tome zašto je uveden Zakon o porezu na nepokretnosti u Republici Srpskoj. To je jasno kao jutarnji dan. No, jest mi nakana saznati to kako će se razrezati porez. I to će određivati, po sopstvenoj volji i želji,  općinske vlasti. Pravdat će oni na stotinu načina što je to tako a nije drugačije. I opet će se svesti na isto: Porez ćemo morati plaćati ili imanja prodavati!?

U svom tom bunilu dobro je, opet nije radi nas (malen odaziv), što je proces prijave nepokretnina  produžen do kraja naredne godine. Tek da se ne brinu oni koji to ne učiniše ovoga ljeta. A onda kada krene harač (sve pare idu u budžet općine), moći će se, jake mi utjehe, plaćati u dvije rate.

I za kraj jedan stih Jesenjina, najvećeg od najvećih:

Sad je lahko motkom

Upravljati stokom.

Ležiš i drijemuckaš

I na mjesec pljuckaš.

14.11.2009.

Završeni radovi postavljanja reflektora za noćno obasjavanje Azizija-džamije: BISERNO SJAJNA I SNJEŽNO BIJELA I NOĆU


 

(Osman, Efraim i Ibrahim-Ibro)

Kostajnički biser - Azizija-džamija - od KURBAN-BAJRAMA sjat će punim sjajem i noću. Sinoć su Ibrahim-Ibro Pilaušić i Osman Mustić, vlasnik i njegov uposlenik firme El-tech, završili radove – postavljanja drugog reflektora s prednje strane kostajničke krasotice.

Reflektore, čija je jakost po 400 wati, a vrijednost 600 eura, donirao je Ibrahim-Bićo Podinović. Radove je kontrolirao njegov brat  Efraim, koji nam je rekao da troškovi potrošnje struje idu na teret gradske javne rasvjete, što je također veliko olakšanje za tanki budžet kostajničke Islamske zajednice.

Probnom činu – paljenja reflektora – prisustvovalo je nekoliko džematlija zajedno s glavnim imamom Haris ef. Ahmićem, što je zabilježeno i našim objektivom.

Naša draga ljepotica, uvijek bliska kostajničkim srcima i očima, od sada je, ne samo danju, biserno sjajna i snježno-bijela i noću.



11.11.2009.

Ponovo upućujemo dramatičan vapaj za pomoć našoj Ermini: DA NE BUDE SAMO PREKASNO

Stiglo mi kratko pisamce, što me duboko potrese, a koje prenosim u potpunosti:
--------------------------------------------------------------------------------------------------

- Zbog proširenja tumora u području stomaka i male zdjelice opet moram na operaciju i daljnje terapije. Financijski to ne mogu podnijeti, a zbog svoje dvoje djece i familije ne mogu umrijeti. Spas jedini ste mi vi, dragi moji Kostajničani i  ostali ljudi dobre volje.

Vaša Ermina!

 

 

...................................................................................................................................................................

I, kako ponovo da se ne uzbihuzurimo. Zabrinemo. Potresemo. Našim venama opet teče rijeka osjećajnosti. Ponovo nas je muka natjerala, da putem naših internet-stranica, otvorimo velika srca dobrih Kostajničana. I ne samo njih! Nego i svih ostalih, spremni da nesebično pomognu u nevolji. Golemoj. Prevelikoj. Ponovo, nakon ne preboljene princeze Azre, koja se i pored mladosti i naše pomoći, preseli na Ahiret, imamo još jednu tešku životnu priču. Priču, također, o našoj Kostajničanki. Kostajničanki, kojoj smo, uz Allahovu i pomoć doktora, jedina nada za izlaz iz beznađa.

Ermini Džajić, rođena 18. januara 1972. godine, (to je jedna od blizankinja rahmetli Rahime Tihić udane za rahmetli Salku Golića, ubijenog u minulom ratu - kuću imali uz put za Bubnjaricu), kako već znatene, nekako s proljeća, otkriven je karcinom na želudcu. Prema riječima liječničkog konzilija, nakon teške operacije, jedino pravodobna kemoterapija daje nadu za Erminino ozdravljenje. Familija, rodbina i prijatelji pružaju koliko mogu, ali je to nedostatno.

Naša Ermina je u velikoj životnoj opasnosti. U posljednji pola godine preživljava najteže trenutke u životu. Ne brine toliko za sebe, kazala je, koliko za svoje dvoje prekrasne djece: sin Elvin ima deset godina, a kćerka Elvina tek trinaest mjeseci. Vidjeh je nedavno. Hodala je teško, govorila sporo i s prekidima. - Eh, dragi moj komšija, umrijet ću ti mlada – jedva sam čuo i razumio dvije posljednje riječi. A, onda smo plakali... Ja krio suze, ona jecala. Znao sam da je ne vrijedi tješiti.  - Da li ću, Bože dragi, u Kostajnicu svoju barem još jednom doći – kazala je polahko odlazeći.

Dragi moji Kostajničani i ostali ljudi dobrog srca,

Hajmo, još jednom pokazati i potvrditi, ma gdje bili, da nismo niti ćemo, izgubiti dušu i osjećaj za svoje u zavičaju, domovini... Pokažimo i dokažimo i Ermini, kao što smo to i drugima, da nije napuštena od svojih Kostajničana, od dobrih ljudi spremni pomoći kada je najpotrebnije. Najvrjednije vrline - dobrota i ljudskost - što je život svirepiji, izražajnije su kod plemenitih ljudi. A upravo takvi su Kostajničani!

Za sve one koji se žele odazvati ovoj hairli akciji Erminin žiro-račun je:

Raiffeisen Bank DD Bosna i Hercegovina

SWIFT CODE: RZBABA2S

IBAN CODE: BA391612350005095352

BENEFICIARY NAME: Ermina Dzajic

BENEFICIARY ADDRESS: Veliki Badic bb Bosanska Krupa

Unaprijed zahvalna za svaku, pa i najmanju uplatu!

07.11.2009.

Nije riječ o predizbornoj magli: ŠEĆEROM ZASNJEŽENA KOSTAJNIČKA SLIKA

Image and video hosting by TinyPic
Jučer je Kostajnicu, prvi put ove godine, prekrio snijeg. Prerano, moglo bi se kazati. S njim su došli, uobičajeno, dodatni problemi: „iznenađenje“ za komunalce, pokidane telefonske i strujne žice, poremećen saobraćaj, povećana potrošnja goriva, briga za ogrjev...
Danas dreždim u kući. Vrijeme nikakvo. Fudbala mi na vrh glave. Palim tranzistor. Odavno to nisam činio. Razgovor s povodom - najavi voditeljica programa Radija Kostajnica, lijepe boje glasa, s dikcijom na kojoj bi joj pozavidjela i čuvena Gordana Bonneti. Najavi kostajničkog gradonačelnika.
Teče razgovor, a ja sve više zbunjen. Da se to ne radi o nekoj drugoj Kostajnici?
Da li je to Marko Čolić, gradonačelnik grada na desnoj obali Une? Dvojbe nema. Odgovori su potvrdni. Znajući da nije vrijeme predizborne kampanje – upijam svaku riječ:
- izgradnja novog groblja,
- u decembru počinje izgradnja vodovodne i kanalizacione mreže, rezervoara, crpilišta... To će trajati 450 dana, zadnji rok kompletnog projekta jeste februar 2011. Izvođač je njemačka firma, a bit će uključeni mnogi domaći građevinci, prevoznici i drugi
- Komunalno preduzeće, nakon uključenja konzultantske firme iz Njemačke trebalo bi prerasti u renomiranu tvrtku u posjedu općine;
- Odobrena donatorska-nepovratna sredstva njemačke banke od 600 hiljada eura za pumpnu stanicu;
- Sanacija zgrade općine – unutarnjeg dijela, a potom postavljanje nove fasade, pa prelazak na sanaciju takozvanog Dječjeg doma;
- Objekt Dječjeg vrtića biće preimenovan u smještaj djece s posebnim potrebama - regionalnog značaja;
- Od saobraćajnica, do kraja ove godine, ulica prema srednjoj školi biće uređena, s izgrađenim trotoarom, a sanirat će se i dva mostića, kao i redovno održavati putna mreža;
- Prema podacima Područne privredne komore Banjaluka: najuspješnija općina, kada je u pitanju zapošljavanje, na banjalučkoj regiji je Kostajnica. Jedino u našoj komuni više je osoba s radnom knjižicom u septembru nego u augustu mjesecu. U prvih 10 mjeseci prošle godine u Kostajnici je zaposleno 107 radnika. Za isto razdoblje ove godine u odnosu na prošlu uposlenika je čak 48 više. Naime, 155 osoba više nije na dugoj listi onih što čekaju zaposlenje.
Ako nije. a nije riječ o predizbornoj magli (izbori lani bili), onda mi je baš šećerom zasnježena kostajnička slika.

zimska_idila

05.11.2009.

U spomen na kostajničke imame kroz protekli vakat: RAMIZ ef. ALJOVIĆ - IMAM S MAGIJSKOM SPOSOBNOŠĆU

Bio je kostajnički imam pune 24 godine. S njegovim dolaskom u Bosansku Kostajnicu promijenili su se pogledi ne samo na vjeru - nego na život i svijet. Hadži RAMIZ ef. ALJOVIĆ –plijenio je pozornost svojom pojavom, svojim postupcima, svojom plemenitošću, ljudskim vrlinama, razboritošću i djelima. Imao je magijsku sposobnost u oživljavanju tada već duboko zakopanog - vjerskog života. Baška je ulagao velik trud u podučavanju i prosvjećivanju mladih. Imali su posebnu prostoriju u džamiji. Odmah je uveo i mekteb za najmlađe. Njegova razmišljanja o islamu i Islamskoj zajednici išla su ukorak s vremenom i mjestom u kome smo živjeli. Poznavao je u tančine socijalnu sliku kostajničkih Bošnjaka. Suosjećao s njima. Pomagao slabije. Podržavao mlade. Upućivao zalutale. I za svakog imao lijepu riječ… Super vješt organizator. Izvanredan taktičar. Oštrouman. Kada insana nevolja zadesi – posebno smrt u familiji - za sve je imao rješenje. Od izbavljanja umrlog iz bolnice do dženaze. Najviše pohvale pripadaju mu i za najuređenije kostajničke mezarluke u Bosni i Hercegovini.

S početkom agresije na BiH prolazi nezapamćenu golgotu kroz srpske zatvore i koncentracione logore. Zahvaljujući dragom Allahu ostaje u životu. Bosansku Kostajnicu je teška srca napustio. Ostavio ju je ranjenu kao što je i sam bio. Ostavio drage osobe. Svježe mezareve umrlih i ubijenih Kostajničana. Otišao je s nadom, iako ispunjen s tugom, žalom i bolom, da će se ponovo vratiti.. Otišao je u daleku Ameriku. U grad Detroit, odnosno Hamtramcku gdje s grupom Bošnjaka pokreće inicijativu i osniva džemaat. Danas je to jedan od najuspješnijih džemaata u Americi, koji posjeduje svoju zgradu Bošnjačkog islamskog kulturnog centra i gdje su održani Deveti susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike i Skupštine KBSA i IABNA-e. Tamo mu je uručeno i posebno priznanje. Prelaskom u New York opet je inicijator i organizator džemaata koji prerasta u bosansko-hercegovačku Islamsku zajednicu. Njegovu prkosnu srčanost i neodoljivu energiju zaustavila je smrt. Umro je 3. novembra 2004. U 64. godini života. Nije mu bilo vrijeme umrijeti. Mnogo je htio… Mnogo započeo… No, kad odlaze oni koje cijenimo i poštujemo – uvijek je prerano.

Allah mu se smilovao, grijehe mu oprostio i nastanio ga u Dženetu!
01.11.2009.

Sjećanja na moju komšinicu Baku Ilduzu. JESEN KASNA, A U MENI PROBUĐENI MAJ

 

 

03Mislim o davnim radostima svojim. Ilduza Dugonjić. Moja komšinica. Svi su je zvali Baka Ilduza. Ili samo - Baka. Meni je  u mladosti bila posebno draga.  Tugovah dugo, predugo - kada je preselila na Ahiret. U prostranoj avliji s trošnom, ali slatko uređenom  kućicom i velikom štalom,  golubovi su tu redovno konačili. Zašto spomenuh golubove? Kada je krenula dženaza iz njene avlije ražalošćena jata nadlijetala su povorku. Istu sliku u narednih četrdeset dana posmatrao sam u sutonu mekom. Ne kazah to nikom. Ni majci, ni prijatelju, niti supruzi. Bio sam tada brižna lica

 

Inače, Baka Ilduza voljela  je nadasve djecu. Porodila mnoge Kostajničanke. Otud, od riječi – babica, skratiše joj i dadoše ime - Baka. Voljela je ljude. I cvijeće. Imala uzrečicu: koga ja to vidim, koga ja to vidim… A vidjela je i znala sve. I noću i danju promatrala iza store. Od nje si mogao saznati sve pojedinosti: ko je s kim bio, ko to koga begendiše, zašto su se rastali zaljubljeni, ko je prekoračio termin poroda… Međutim, savršenu procjenu je imala šta može, kome, kada i koliko reći. Niukom slučaju nije pričala o onom što bi moglo poremetiti bračne odnose, ljubavnu idilu zaljubljenih, rodbinsku vezu. Tada bi šutjela kao kamen. Jednom sam se poigrao s njom. Vraćajući se kući u gluho doba prolazio sam pored njene nagnute tarabe, tik uz mali pendžer. Mrak mrkli i gusti. Muk prekide moj smioni glas: - Šta radiš, Bako? Prepoznavši me u trenu, toplo i meko odmah odgovori: - Ništa sinko!  Ništa! Ponovio sam isti scenarij još nekoliko narednih noći.  Rastvorio sam se kada je prešla mojoj rahmetli materi i rekla: - Draga R….. onaj tvoj vidi i u mraku. Mačje oči ima. A kada sam od ponekih čuo: - Mačori, gdje si ti - bilo mi je krivo.

Hodeći tako mislima kroz Kostajnicu – vremenski i prostorno, cijelu noć provedoh dreždeći nad starim fotkama. U sabah odlučih da ovo neizblijedjelo sjećanje podijelim s Vama.

20.10.2009.

Legende kostajničkog fudbala: BIJELI - MAĐIONIČAR S LOPTOM

Upitah mnoge: ko je najbolji igrač svih vremena u našem Šeheru? Odgovori šaroliki. Haman da odustanem. Laički stav većine: znaš ti, kako ti kažeš, ne pitaj mene... Eh, šta je tebi za tim -  rekoh sam sebi. Hodajući tako od kafane do kafane, od dućana do dućana, sokacima, mahalama, našim Šeherom – ipak sam došao do mnogih saznanja. A, boga mi, naučio i poneke lekcije.

Sjećam se, kao da je jučer bilo, rahmetli Meho Mušić, zasigurno s najdužim sportskim stažom u „Partizanu“,  reče mi: - Odluči se između ove šestorice – i pobroja upravo one koji po anketi, slučajnim odabirom, po mojim viđenjima i saznanjima trebaju da ponesu tu titulu. Jer, znano je, u pjesmama opjevano da su i  Kostajničani imali svog Pelea, Ferenca Puškaša, Širera, Besta, Đinolea, Beckama, Zidana, Ronaldinja… I u našem gradiću „Pejtonu“ fudbal je bio glavna – sporedna stvar na svijetu. A prvi počeci zadiru u davnu 1905. godinu. Tada je Krešimir Miškić, Kostajničanin, inače studen u Zagrebu, donio prvu pravu nogometnu loptu. Dotad, ali i još dugo kasnije, igralo se krpenjačom po livadama, putovima, na plažama… Uostalom, šutalo se gdje se god stiglo. Meraja je bila dugo, sve do posljednjeg rata, izvorište nogometnih talenata. U tom razdoblju formirali se fudbalski klubovi, mijenjajući nazive veoma često u zavisnosti od politika, vremena, situacija… Godine 1953. osnovan je Nogometni klub „Partizan“, koji i danas egzistira.

 

KRALJ MALONOGOMETNIH TURNIRA

 

Eh, sad, kako utvrditi najboljeg iz kolonije najvećih? Svako vrijeme, svaka generacija imala je svoje junake, svoje nogometne heroje. U izboru, osim ankete, kako sam već kazao pomogao mi je Meho, ali i moj spisak po sjećanju, prema izvještajima kroničara, po pričama svjedoka… To su: Halid IKANOVIĆ – MIKI, Hamdija BEŠIĆ – BAHAN, Vlado-Cajka IKASOVIĆ, Mehmed OMETLIĆ – BIJELI, Zvonko CIPRIJANOVIĆ – ŠICE, Asim-Asko OMEROVIĆ...

Krenut ću od onog kojeg sam najbolje poznavao: Mehmed OMETLIĆ – BIJELI.  Bez skromnosti, poznavao sam svaki njegov potez. Pratio cijelu njegovu nogometnu karijeru. Pa, i radnu i životnu. Bio je veliki mađioničar s loptom. Driblao, prema potrebi – u punom trku ili na mjestu. Sjećam se jedne utakmice u Sisku, na početku njegove karijere, kada je tada uvaženi zagrebački profesor Gabrijelić, rekao: - Ova „osmica“ (nosio dres s brojem 8) pravi je nogometni vragolan, šarmer. Mogao je igrati u bilo kojem prvoligaškom klubu. Dosegao "samo" Drugu ligu u nekadašnjoj Jugoslaviji – NK „Metalac“ Sisak. Previše je volio svoju Kostajnicu da bi mogao biti daleko od nje. Uvijek je istjerivao neku pravdu. Bilo na terenu ili izvan njega. Hrabar i neustrašiv. Ponekad prelazio granicu fer-pleja. Bio je fudbalski Don Kihot. Širom Banije i Bosanske krajine, gdje god da je igrao, zbog njega su dolazili na stadione. Sinonim za velikog fudbalera ostvario je i na malonogometnim turnirima. Tamo je bio neprikosnoven. Kralj turnira. Ogledao se kao i trener, prvo mlađih, pa onda i seniorske momčadi. I tu je pokazao zavidan uspjeh. Sada je veteran. Još uvijek aktivan. Pokazao je umijeće i u susretu Reprezentacija Dijaspore i Kostajnice. Izuzme li se, naravno, dva puta promašeni jedanaesterac. A, specijalno je došao na ovu manifestaciju. Čak preko bare – iz Amerike, gdje sada živi.

Pa, sretan ti i dugovijećan život – BIJELI!

17.10.2009.

Pretužno sjećanje na godišnjicu preseljenja na Ahiret kostajničkog džula, a imala je tek 17 godina: VOLJENI NIKAD NE MOGU UMRIJETI ¤

 

Image and video hosting by TinyPic

Riječi su malo da bilo šta novo kažem. Zato ponavljam što sam već napisao: U petak, 18. oktobra, godine 2008. ponovo je zanijemila Bosanska Kostajnica. Tog dana od našeg džula, od našeg džulistana, od naše neuvehle ruže, naše mezimice, naše Azre – oprostio se gradić na desnoj obali modrooke Une. I Kostajničani širom dunjaluka. Staro i mlado. Džema´at. Školske kolege. Profesori… Mati Bakira. Brat Osman…
Taj cvijet procvali otišao je na put bez povratka. Otišla je naša Azra tamo gdje nema boli, zla i belaja. Otišla je u vječnu tišinu. Ali, ostala u nama veća od života. Neugasiva...

Image and video hosting by TinyPic

U njenoj duši, u njenom pogledu, u njenom pokretu, u njenoj svakoj riječi –bilo je nježnosti, slatkoće, čistoče, nevinosti. A imala je tek 17 ljeta. I živjela veoma skromno pod parčetom ovog neba. Na bezbroj pitanja nisu joj znali dati odgovor. Zašto je ostala bez oca prije nego je ugledala ovodunjalučki svijet? Zašto su za vrijeme rata zloče bili gospodari života i smrti? Zašto su jedni živjeli bezbrižno, begovski, a drugi bjednički? Zašto je ona bolesna, a ne netko drugi, peterostruko stariji od nje??? Stalna pitanja upućivala je svojoj mami Bakiri:
- Mama, da nismo možda gdje pogriješili, pa nas stiže Božja kazna? Stavlja li nas to dragi Allah na kušnju? Zašto… zašto… zašto??? Nije to bila samo djetinja i djevojačka intuicija! Zadivljujujuće pametna naša Azra željela je izaći iz svakodnevnog sivila života... I, uspjela bi. No, u tome ju je spriječila opaka bolest. Ukrala joj je bezbrižnost. Radost mladih godina. I na kraju otela nam Azru, taj kostajnički biser, koji će ostati vječno u riznici naših srca.
Kada su Azru, tu bijelu golubicu, spustili u kabur, suze su nakvasile mejt. Nezapamćena količina tuge na jednom mjestu. I potpune tišine. Nepomičnosti i ćutanja. Samo birane i lijepe riječi školske kolegice kod čitanja oproštajnog pisma i umilni glas učača Kur´ana utapali su se u pirkanje lahora...


Image and video hosting by TinyPic

Neka joj Allah dž.š. olakša kaburska ispitivanja i podari joj najljepše dženetske perivoje!
foto:www.bosanska-kostajnica.com
 
Evo šta sam i kada napisao, te čemu sam se nadao:
 
16.10.2008.

Na vijest da je umrla kostajnička princeza: SUZE POSTAJU RIJEČI

Image and video hosting by TinyPic

Dan se gasi. Tišinom ječi Bosanska Kostajnica. Jauk u srcu kao da se okamenio. Danas suze postaju riječi. S njima Kostajničani, razasuti širom dunjaluka, iskazuju bol za Azrom Mustić. S njom na Ahiret preselit će i dio naših srca. Naš komad duše. Ljepote. Mladosti. Ni punoljetstvo nije dočekala. Samo šest dana trebalo joj je da obilježi 18-ti rođendan. Nevjera i uzdasi širili su se brže od sunčeve svjetlosti. Ogromna količina tuge i nabujale boli kod svih koji su je makar i jednom vidjeli. Suze same rominjaju. Jer, suviše brzo, prebrzo, završena je njena priča života…

Bila je lijepa. Hrabra. Iskrena. Razumna… No, nije imala kad biti djevojkom. Bolnice. Doktori. Pregledi. Anestezije. Zračenja. Operacije…

Otišla je naša Azra. Naša Princesa. Kostajnička Princeza. Brzo. Prebrzo. Njen odlazak boli. I teško će se liječiti. Ni suze ne olakšavaju bol.

I posljednjih dana, iako bespomoćna, bila je željna života. Željna mirisa Une. Plama kandilja s kostajničke munare. Kažu, ni kada se s dušom rastajala – nije plakala. Umrla je s osmjehom. Tako dragim. I tako slatkim... Ne mogu dalje... Fali mi riječi.

Dragi Allahu našu, princezu kostajničku, primi svojim rahmetom!
Allahu dragi, podaj ponajprije Azrinoj majci i bratu sabura!
Allahu milostivi primi našu princezu Azru u džennetske dvore!
Molimo ti se!

23.09.2008.

POMOĆ AZRI – ŠANSA DA MAŠTA O ŽIVOTU A NE O SMRTI

Image and video hosting by TinyPic

Dragi dobri ljudi, 

U jednom sam posebnom stanju šoka. Straha. Napetosti. Skrhanosti… Dotukla me vijest: Azra Mustić ponovo u bolnici. Ljekari kažu, nakon teškog oboljenja limfnih žljezda, dugotrajnog liječenja i zračenja u Beogradu, te uspješnog oporavka, sada su pluća bolna. A ljetos, znači ne tako davno, u Bosanskoj Kostajnici gledali smo je punu života. Vedru. I nasmijanu.

Ljudi dobrog srca,
Pomozimo Azri da nam ozdravi, kao što je to učinjeno i prvi put. Pokažimo Azri da neće ni ovog puta ostati sama. Potvrdimo da nam je do nje stalo. Da nas duboko pogađa svaka njena suza mladalačka. Dajmo našoj Azri šansu da živi. Šansu da mašta o životu, a ne o smrti. Vratimo joj ponovo osmjeh na lice.

Drage naše merhametlije,
Ne traži Azra puno od nas. Zapravo, ona ne traži ništa. Mi joj trebamo da pomognemo. Tek onoliko koliko možemo. Nama to neće značiti mnogo, a njoj život spasiti može. Donijeti sreću njenoj mami i bratu.

Plemeniti narode,
Pokrenite Akciju da se Azri pomogne. Svaki vid je dobro došao: počevši od utješnih riječi, preko novca, do dobrotvornih akcija.

Azra naša,
Budi hraba kao i dosad – Princezo kostajnička. Kostajničani iznevjeriti Tebe neće. Ozdravit ćeš Ti nama, uz Allahovu pomoć i pomoć ljudi dobre volje.

04.04.2008.

Velika životna drama porodice Mustić: POMOZITE – TO JE JEDINA ŠANSA DA AZRA ŽIVI

Image and video hosting by TinyPic


Vijest mi je rasplakala dan. Učinila bunu u srcu. Nemir u duši. Azra Mustić iz Bosanske Kostajnice. Tek joj je 16 godina a bola i tuge za 16 života. Rat. Progon. Rušenje porodične kuće. Lutanje od nemila do nedraga. Nenadno umiranje mladog joj oca. Ukradena bezbrižnost i radost mladih godina. Svakodnevna borba preživljavanja s majkom Bakirom i bratom Osmanom. I onda, dijagnoza ljekara: Lymhoma Hodgkin Cs IV C81 (teško oboljenje - vrsta raka). Početak kraja ili kraj početka? Pogledajte slike. Razlika između prve i druge tek je nekoliko mjeseci. Tko da ne zaplače? Tko da suzu ne pusti? Kako podnijeti toliku količinu bola i tuge? Život je u pitanju. Spasimo jedan život! Šansa postoji. Iskoristimo je. Pokažimo svoju plemenitost. Ljudskost... Ljudi dobre volje. Ljudi dobrog srca. Merhametlije – pomozimo Azri. Hitno. Da ne bude kasno. Pomozimo da i ona osjeti ljepotu i radost života. Da nastavi živjeti… Ne treba da zapostavimo svoje obaveze; poslovne, porodične ... Dovoljne su kapi dobrote. Dovoljno je, pa makar i jedna jedina konvertibilna marka, euro, dolar…, koji nam ne znači mnogo, a može spasiti mladi život. Donijeti malo radosti u dom Mustića. Povod. Razlog. Svrha. I smisao – postoje.
Zar nije lijepo biti dio svijeta koji daje, pomaže, spašava… Zar u ovom slučaju nemamo ogromnu motivisanost, moćan osjećaj, da radimo nešto što će spasiti nečiji život?! To je najiskrenija, najnježnija ljubav prema nedužnoj mladosti. A dobri ljudi ima posvuda. Jer, pomoć uljepšava život svakom. Uvjeren sam da ćemo, zajedno – svi, uspjeti u namjeri. Azra istrajati. Savladati opaku bolest. Pobijediti. Okončati svoju bespomoćnost. Jer, željna je života. Željna mirisa lipa poviše njene ulice Bubnjarica. Neka joj se naredni dani nižu u đerdan ljepote…
Pokrenimo akciju u familiji. Među svojim rođacima. Prijateljima. U komšiluku. Na radnom mjestu. Pošaljite mailove svima za koje mislite da mogu, žele i hoće pomoći. Plemenita misija mora uspjeti!

07.10.2009.

Zaranjanje u prošlost: MOJA MAJKA, MEHLEM MOJE DJEČAČKE DUŠE I NJEN TKALAČKI STAN

 Moja rahmetli majka - bila je mehlem mojoj dječačkoj duši. U tom zemanu, a to je bilo pred polazak u osnovnu školu (od tad - narojile se godine), najrađe i najslađe sam odlazio njoj. Razdvajalo nas je tek desetak kuća. Unutrašnjost majkine kuće odisala je čarobnom toplinom. Od sveg tadašnjeg namještaja najviše me privlačio i interesirao majkin tkalački stan. To je sprava, pojednostavljeno, za izradu tekstilnih predmeta tkanjem. Gotovo je zauzimao polovicu jedne sobe. Razboj, tako smo ga mi zvali, bio je uz drveni pendžer, s malim oknima.

Nije se moglo desiti da uđem u avliju, a da me majka ne zapazi. Imala je prefinjen karakter. Suptilnu pobožnost i bogobojaznost. Plemenitost... Milozvučnim glasom, čim bi me zapazila, javljala se da je u kući. Jedino tada, činilo mi se, tkalački stan bi mirovao. Meni je uvijek upućivala prelijepe riječi. Kao u snu, prisjećam se topline izgovorenog: „Ti si moj zrak… I zora. Ti si moja noć i dan. Voda što svuda luta…“ U svoj svojoj skromnosti udovoljavala je mojim željama. Za muke i patnje kao da nije znala. S mojim odlaskom - ponovo je tkala kolorit njenog vremena. Dugo, dugo u noć. Uz tkanje rađale su se čežnje i slutnje. Maštalo o sreći. Ponajviše, svoje kćerke, a moje matere. I, naravno mojoj. U dugim večerima, uz treperavu svjetlost, tkano je ruho za mnoge udavače. Izrađivala je različite oblike i dezene. Gotovo da nije bilo kuće u Bosanskoj Kostajnici da u njoj nije bila bar jedna ponjava tkana rukama moje majke. I tako dan za danom su prolazili. Desilo se, mislim prvi put, da nekoliko hefti nisam išao kod majke. Bez ikakvog opravdanja. Jednog hladnog jutra, prije nego sam pošao u školu, jarko poželih da trknem do nje. Pahulje snijega promicale su ispred džamli pendžera uz koji je uvijek stajala kada sam dolazio. Nisam je čuo. A ni vidio. Ušao sam. Spavala je. Budio sam je dugo, dugo… Nisam uspio.

Priznajem. Grize me i danas savjest. Bolno patim, čim se majke sjetim. Ali, ništa ne mogu promijeniti!

30.09.2009.

Kostajnički muhabeti ispred kuća: KAKO SE NAŠOM (BAŠ)ČARŠIJOM PROSIPAJU NOVI HABERI

Image and video hosting by TinyPic
Krenuh ka Piralu. Saracica sokakom. Ne obazirem se unaokolo. Svakih desetak koraka zastanem. Zagazio sam mislima duboko u djetinjstvo. Prolaze dekiki. I sahati - neprimjetno. Koliko sam puta ovuda hodio. Sada mi put nekako uzahan. Obrastao s jedne i s druge strane. Jedino što mi do ušiju dolazi jeste lupa srca. Gluho bilo, kao da je ponoć. A, ne vakat ikindijskog namaza. Zagledah se zamišljeno u pounjsko prostranstvo.Ne čujem ni jedan ljudski glas. Na vidiku ni insana ni hajvana. A, nekada?! Razasuti ratari i čobani. Dovikivanje. Pjesma. Hrzanje konja. Mukanje krava. Blejanje ovaca...

Trgnu me melodično-prodoran glas mujezina Kovačevića s munare Azizija-džamije. Allahu ekber, Allahu ekber... Zastao sam. Oborio pogled. Saslušao ezan. S prestankom ezana isčeznuše i moje misli. Ne obazirući se naokolo, vratih se nazad. Uputih se kroz mahalu Omladinske ulice. Zastadoh kod Zadine kuće. Ne budi mi zamjereno da čujem pokoju. Ne znam pravo značenje okupljanja odvajkada Kostajničana ispred kuća, ali znam da poslije njih obavezno našom (baš)čaršijom prospu se haberi. Ko je s kim bio. Ko se oženio, a ko udao. Šta ima novog u komšiluku. Ko je preselio. Došao iz dijaspore. Ko prodaje dućan. Koliko su pojeftinile kuće... Ispričaju se tu i neke tajne koje nisu za ovu stranicu.
Još bih ja koju promuhabetio, ali me Uzeir-beg, moj povremeni komšija, zovnu da zajedno krenemo kući. Pohiti da ga sustignem!

27.09.2009.

HATIDŽA-TIDŽA hadži GAĆO (rođ. IKANOVIĆ) - KOSTAJNIČKA HERIONA DOBROČINSTVA

Image and video hosting by TinyPic
hadžinica Ha(Tidža) u Americi godine 2005.
Najveće bogatstvo u iskazivanju ljudske ljepote i duše jeste kroz dobročinstvo. Dodali se tome i to da tajna sreće nije u posjedovanju, nego u davanju, onda je u naše hadžince Hatidže-Tidže Gaćo, rođene Ikanović, duboko ukorijenjena ljudskos, humanost i dobrota. Kada smo je na jedvite jade nagovorili da nešto kaže o tome, kratko je prozborila: - Moji su me rahmetli roditelji odgajali u duhu islama i stalno kazivali da o djelima dobročinsta, humanosti i solidarnosti ne treba pričati. U Kur´anu također stoji, simbolično značenje, da ne treba znati ljevica šta čini desnica - riječi su naše hadžinice.
Znali smo mi za Tidžino nesebično žrtvovanje za slabe, bolesne, nemoćne... Rahmetli Vasvu je ona kupala, hranila i pazila. Sajdu pomagala... Znali, za njenu plemenitu ljubav za opće dobro i napredak. Na njenoj avliji i kući vrata su širom otvorena za sve one kojima je pomoć neophodna. Za trajni hajrat. Naime, prilikom svečanog otvaranja obnovljene krasotice Azizija-džamije njoj je pripao treći ključ kostajničkog vjerskog simbola. Troškove je snosila za kompletnu izgranju mejthane, abdestane i takozvanog mokrog čvora.

Kako u braku s Hamidom Gaćom nije imala djece svoje kompletno imanje prepisala je na Hasana, sina rahmetli joj brata Adema, koji je poginuo u vrijeme ratnog vihora na ovim prostorima. Posebnu radost pričinjava joj Ademov unuk s kojim je u svakodnevnim razonodama. Inače, penzionerske dane provodi u uljepšavanja avlijskog botaničkog vrta i u ibadetu. Potpuno se predala islamskim šartima (očitovanje pripadnosti islamu, klanjanju propisnih namaza, postu u mjesecu ramazanu, davanju zekata i posjeti Ka´bi). Inače, hadž, tu petu glavnu islamsku dužnost, obavila je 2004. godine. Najmlađu sestru Džemilu posjetila je u Americi gidnu dana poslije hadža. Da joj je vjera od roda, kazuju činjenice: rahmetli Husein, njen did, ugledni pekar (imali do II svjetskog rata vlastitu pekaru i dućan), koji je prvih godina 20-tog stoljeća stigao u Bosansku Kostajnicu iz Cazina, bio je jedno vrijeme mutavelija. Majka Šuhra životni vijek provela je u molitvi i džamiji. Njen otac Hasan i mati Azema, također veliki vjernici, imali su jedanaestero djece: Kelima, Hatidža, Safija, Nedžija, Muhamed, Ibro, Adem, Husein, Asima, Salih i Džemila. Muhamed i Ibro umrli su kao djeca, Adem poginu u posljednjoj agresiji na Bosnu, a Salih pred početak ovog rata.

Teško je pobrojati šta je sve hadžinica (Ha)Tidža učinila dobrog, koliko je pomogla bolesnih i siromaha, na zbrinjavanju osoba s posebnim potrebama... Inače bi ova priča o dobroti bila daleko duža. I, ono posebno što krasi (Ha)Tidžu i čini je veličanstvenom jeste to da u njenom slučaju dobročinstva nitko ne može tražiti pozadinu ili njen osobni interes, kako je to inače u nas uvriježeno pravilo.

Image and video hosting by TinyPic
sestre: Kelima, Asima, (Ha)Tidža i Nedžija
24.09.2009.

Posjeta s razlogom: NANA MINA BIOGRADLIJA PROSLAVILA 90-TI ROĐENDAN

Image and video hosting by TinyPic
Još jedna zamršena priča života. S divljenjem sa slušao nanu MINU BIOGRADLIJU. Opisivala je ljude i događaje lahkoćom. Riječi su se nizale, čini mi se, same od sebe. Ostao sam nepomičan. Pretvorio se u uho. Gledam je u oči. Blagost i čistoća (tjelesna i moralna) zračili su s njenog lica. Blaženstvo. Nastojim da se sjetim nekih imena, događaja. Konstatujem u sebi: koliko ljudi - toliko ljudskih sudbina. Nana Mina je Dubičanka. Iz ugledne porodice Čejvan. Partizanske porodice. Rođena je 07. augusta 1919. Udala se ratne 1942. za Aziza Biogradliju Došla na troje djece: Ahmet, Mesudija-Seka i Mesud. Prva Azizova žena Šaha iz Bosanskog Novog rano se preselila na Ahiret. Od njih troje još je u životu Mesud. Živi u Borovu. Roditelji su iz ratnog vihora željeli skloniti svoju Minu. Jer, Nijemci i ustaše su odvodili ugledne familije i članove porodica za koje su znali da je neko od njihovih u partizanima. A njen brat Idriz, završio vojnu akademiju, znalo se to, bio je u oslobodilačkom pokretu. Izašao iz NOR-a sa spomenicom i činom generala. Bio do penzije direktor Vojnog muzeja u Beogradu. Potom se preselio u Sarajevo gdje je i završio životni vijek.

S udajom, nana Mina se brzo privikla na novu sredinu. Nove ljude i nove običaje. Djeca su dolazila na svijet. Prvo Mustafa, zvani Tošo (rahmetli) 1945., pa godinu dana kasnije Ajka, Emir je rođen ´49., a Enver-Enčo, dvije godine poslije (umro1989). Posljednji na svijet došao je Džemil - 1953. Sve je to bilo lakše i ljepše dok su zajedno odgajali djecu. No, kada se na Ahiret preselio Aziz na nanu Minu je pao teret i majke i oca. Obavljala je tu ulogu, samo ona zna kako, veoma uspješno. Sva djeca su izvedena na pravi put sa završenim školama.

Godine 1992. nana Mina ponovo je morala u muhadžirluk. U konvoju nakrcanom suzama i tugom izašla je s Novljanima i Kostajničanima u Njemačku. Grad Hanau. Tamo ostala do 1996. Vraća se, potpuno sama u Zenicu. Kod kćerke Ajke. U Bosansku Kostajnicu još se nije moglo. Od tada živi na relaciji Zenica - Bosanska Kostajnica. Zimi u nekadašnjem gradu fabričkih dimnjaka, a ljeti u njenoj najdražoj Bosanskoj Kostajnici. U svojoj kući i svojoj avliji obilježila je i svoj 90-ti rođendan. S njom su bili kćerka Ajka i sin Emir. Specijalno za tu priliku iz Zenice je doputovala i unuka Žana. U toku dana pridružili su im se, s poklonima, Muris Arnautović, Muniba Džambegović (rođ.Arnautović), njena kćerka Lela i unuka Azra. Komšije (kumovi) Šefika i Ramo Golić, sa sinom i snahom, te Enisa i Ahmet Jajčanin, također su bili učesnici proslave.

Krijepi me misao da ćemo i iduće godine, za rođendan, kod nane Mine. Poštovanje i uvažavanje sa svih strana dunjaluka što stigoše tih dana na Mininu adresu dokaz su njenih svijetlih ljudskih osobina. Do ponovnog susreta nana Mina će i dalje pratiti zbivanja preko TV-ekrana, čitati knjige i živjeti u molitvi. Za mir, zdravlje, prosperitet i ljepši život svojih, ali svih ljudi dobre volje širom Bosne i svijeta.

Dugo nam zdrava i živa bila nana Mina!

Image and video hosting by TinyPic
17.09.2009.

Sportsko-zabavna manifestacija u sklopu jubileja FK "Partizan": RUŽIČASTA - "CRNO-BIJELA NOĆ"

Bila je ružičasta, a zvala se „CRNO-BIJELA NOĆ“. Za pamćenje. Prvi put od 1992. godine naovamo  sakupili se igrači, treneri, uprava, navijači - svih generacija. Legende: Bahan, Šice, Bijeli, Asko, Minja, Huska... Pozdravi. Zagrljaji. I po koja suza kanula je. Prvi put kostajnička DIJASPORA na okupu. Revijalna utakmica. Bio je to susret Kostajničana. Onih domaćih i onih razasuti diljem dunjaluka. Poteza na pretek. Onih velemajstorskih i onih smiješnih – podjednako. I fudbalskih vragolana je bilo: Rile, Šidro, Nezo, Zibin... Rezultat neodlučan. Potom penali. Zabrojali se zapisničari, sudac, protivničke ekipe. Niko ne zna zasigurno ko je pobjednik! Ma, zna se! Pobjednik: svi učesnici. Poslije - zajedničko sijelo. Priča priču stiže. Od prije pola vijeka pa naovamo. I pjesme je bilo. Zahvalnice dobiše "otpisani" - s preko šest decenija života. Poneko se provukao i mlađi.

 fotografije: Trim-line Cvijanović

Sutradan zabava. S bogatom tombolom. I opet - svi su dobili. Ako ne na tomboli onda na prevlađivanju prepreka. Ograda i barijera. U glavi – naravno. Poslije – srčanost i optimizam. Ukrasnih pridjeva na pretek. Organizatore – od ideje do realizacije – krasila je prvo taktička hrabrost, veliki sabur, rijetka nepopustljivost i korisni kompromisi.

Ubuduće - opet će ovisiti o nama. Treba učiniti sve što je u našoj moći – ponaosob - da nastavimo gdje smo stali. "Crno-bijela noć", dakle, trebala bi, uz osmišljeniji, sadržajniji i raznovrsniji program prerasti u "Partizanovu" tradiciju. Sretno i berićetno do idućeg susreta! Zdravi i veseli bili!

---------------------------------------------------------------VELIKO HVALA SPONZORIMA (pokloni za tombolu): Generalnom - Protherm-termo klima, te Sana-linea, Una-life, Motel "Jelen", Foresta, Zuhra i Suljo Ćurt, Ahmet Jajčanin, STR "Biser" - Slobodan Vuruna, Frizerski salon Ankice Slijepac, STR Šiljak, STR Šurlan, Podrum pića Zorana Risojevića, STR Čolić - zvani Gaši, STR Suzić, STR Stanić, Agrobilje, Medić (Bebi), STR Slađa, Željko Jelisavac, Muški frizerski salon Drage Glušca, Kafe-bar Bumbar, Roman Kahvić, STR Resan Marinko, Željko Drljić, STR Dragoljub-Drago Kanta, Pounje H.Kostajnica, Foto-atelje Dado, Roštiljnica Jole, Slavko Barac, Trim-line Cvijanović, Kafe-bar Imperijal i Dejanović Produkt

 


 

05.09.2009.

Kostajničke prepoznatljivosti: LIJEPE CVJETNE AVLIJE I ŠIROM OTVORENE KAPIJE

Image and video hosting by TinyPic
Kostajničke cvjetne avlije. Najlješim ovodunjalučkim ružama zasute. Ćilimom zastrte. Cvjetovima procvalim. U njima - patuljasta stabla raširenih grana. Pokoja smokva. I limun žut. Što bi rek´o pjesnik: Nemoj da mi budiš odsanjane snove. I voda k´o sedef bijeli što iz česme curi. Žal plamti. Miruh silno našim mahalama se širi. Možda od putene jabuke. Šeher-Užicom vječnom. Carigradom malim. Neće nam i to valjda dekretom zabraniti?
Image and video hosting by TinyPic
Odakle da krenem? Jal´ od Sitke? Il´ Dževdina imanja? Salčine čarolije. Đitine širom otvorene kapije?
Svejedno - nećete zahatoriti. Opijen sam ovom kristalnom ljepotom. Zalog je ovo mojoj vedrini. Nisu zalud rekli drugi, prolaznici i znanci, dar i dragulj Božiji, ovaj je prostor. Meni biser i alem kamen.

Image and video hosting by TinyPic
29.08.2009.

Nezir-Nezo Šarić, toliko sličan, a opet različit: KOSTAJNIČKI TARZAN I (VELE)MAJSTOR MNOGIH ZANATA

Image and video hosting by TinyPic

Rumeno jutro. Opet, po četvrti put, u svega desetak ovoljetnih dana, nakanu imam otići u Omladinsku. Do Neze. Kobijagi da mi, opet, bicikl popravi. "Utrpao" mi ga Rora. Nazor. Koga on obandžija, teško mu se. No, odlazim kod Neze s voljom i radošću. To mi je jedan od najdražih kostajničkih likova. On mi svojom pričom liječi dušu. Srce mi podmladi. Svaki put kada odlazim od njega osjećam se bogatijim, ljepšim i lakšim.
Nije on samo slatkoriječiv. Ljupko zbori, ali i ima izuzetne druge vrijednosti. Posjeduje nit genijalca. Strpljivost. Toleranciju. Snagu i izdržljivost. Samopouzdanje. Profesionalnost. Toplinu, koja vas grije i kada odete od njega. Čega se god latio bio je među najboljima: šuster (završio taj zanat), varilac, vozač, nogometaš, automehaničar, skakač s obale i mosta u Unu, zavodnik, majstor za popravku bicikli, šarmer..., glumac. Posebno, u ulozi Tarzana. Naime, kako se to odigralo? U sitne sahate vraćao se Nezo kući. Posred ulice duboki kanal. Postavljala se kanalizacija. Malo mrak, poneka čašica više i klizav teren uzrok su što se Nezo našao u blatnjavom kanalu dubokom blizu tri metra. Malo zatim odjekivala je ulica. Nezo je gotovo u potpunosti imitirao urlike Kralja dž
ungle. Svjetla su se palila. Otvarali prozori. Svi su u krugu stotinjak metara htjeli saznati odakle dopire Tarzanov urlik. Neki su pohitali s lotrama. Duhoviti Tarzan-Nezo, kada se onako kaljav i mokar uspentrao uz lotre, potpuno ozbiljan kazao je mnogobrojnoj okupljenoj raji: "Pa, šta je vama, šta ste se okupili, ja sam dozivao svoje životinje da mi pomognu."
U svom preuveličavanju, ali s mjerom ukusa, otkrio nam je da mu je Una izliječila psorijazu. Da najviše voli svog Samira (sin), šeretski se smješeći - dodavši, ali poslije Subhe (supruga).

Umjetničkog virtuoza, s posebnom duhovitošću u komunikaciji, bisera u mnogim zanatima, koji su inače zaštitni znak Kostajničana, opet sam napustio u akšamske sahate.

29.08.2009.

Kostajnička bliskost među ljudima: KOMŠIJA/SUSJED - KAKO TO GORDO ZVUČI

Image and video hosting by TinyPic

Dan se gasi. Ponovo će plam kandilja s vitke Azizija-munare najaviti vakat za iftar. I ponovo mi Poslanikov, alejhisselem, hadis u mislima: Nije istinski vjernik onaj ko zanoći sit, a komšija mu gladan.

Razmišljam glasno: Koliko se danas uopće uvažava komšiluk? Znam da su se prije susjedi uvažavali. Poštovali. Pazili. Izmeđuse voljeli. Pomagali u nevolji.Povjeravali jedni drugima. Starali jedni o drugima. Posebice se to odnosilo na siromašnije. Slabije. I nejake. Bolesne i iznemogle. Koliko se samo kuća u Bosanskoj Kostajnici izgradilo dobrovoljnim akcijama u kojima su komšije prednjačile. Bilo je primjera da ne govore, ali su jedni druge pomagali. Jesu li prošla ta vremena? Kako se sada slažu i pomažu komšije? Ima li zavisti? Ljubomore? Prestiža? Averzije jednih prema drugima? Kako se podnose oni iz dijaspore i domaći? Sve su to pitanja na koja bismo trebali pronaći odgovor u ovom najdražem, odabranom mjesecu. U mjesecu oprosta. Mjesecu praštanja. Mjesecu suosjećanja, bliskosti i razumijevanja.

Imamo, znači, priliku da u Šehri-Ramazanu vidimo suštinu našeg postojanja.

26.08.2009.

Kostajnička iftarska sofra: MIRIS PITE "ZACVRKANE" MASLOM I HOŠEF OD SUHI ŠLJIVA

Image and video hosting by TinyPic

Gledam Aziziju zanesenim okom. Ezan se unskom dolinom razlio. Plam kandilja s njene vitke munare iftar najavljuje. Skladnost božanstvena.
Misli lahke. Slatke. Kao kapljice biserne. Čujem zveket s iftarske sofre. I vidim zlaćani sjaj lica moje rahmetli matere. Osjetim miris Šehri-Ramazana... Linuše sjetni, pomalo tužni razgovori. Prefinjena skromnost krasila je dušu moje majke. Stalno je od nas, djece, tražila, s nekom prikrivenom nježnošću, da se kanimo svakoga hala i belaja. I kada se nije bogzna šta imalo ibratio sam se njenom zijaretu za iftar: bosanski lonac, pite, sarme, pečena piletina s krompirom, punjene paprike, hurmice, palačinke, riba, bamnja, čevapi, baklava, tufahije, dolma, kadaif... Na sofri, prije nego li zauzmemo svoja mjesta, obavezno je postavljala vruć somun, čaše i veliki bokal s ledenom i friškom "bubnjaricom" vodom. Sjećam se i velike činije. Bila je predviđena za ćorbu. No, najviše sam se radovao piti. Onaku, "zacvrkanu" maslom; sirnica, burek, krompiruša, svejedno, oči se moje najesti nisu mogle. A, poslije - hošefu od suhi šljiva.
Doš´o neki drugi vakat. Način tadašnji života išćezava. A u meni ostala negdašnja duševna mehkota. Kao biser u školjci što ne gubi svoj sjaj.

Image and video hosting by TinyPic
22.08.2009.

Neobične čari negdašnjih kostajničkih česmi: KO SE JEDNOM NAPIJE VODE S BUBNJARICE…

Image and video hosting by TinyPic
Ne bih mogao kazati zašto, ali su mi kostajničke stare česme imale neku čudnu magičnu moć. Prve su sagrađene još za rimskog vakta. Postavljene su duž glavne ulice. Još jedna je bila prema Bubnjarici, tačnije na Meraji, a druga u sred naše (baš)čaršije - u parku. Od tih negdašnjih; iz rimske epohe, turskog i austrougarskog vremena, te titovog zemana - ne ostade nijedna. Imale su nezamjenjivu ulogu u svakodnevnom životu Kostajničana. Bistra i hladna voda koristila se za piće, pranje rublja, napajanje stoke iz korita česme… Za rashlađivanje i okrepljenje putnika-namjernika, utaljivanje žeđi. Uzimanje avdesta… Stari bi često kazivali: - Tko se jednom napije vode iz Bubnjarice taj vječito ostaje vezan za Bosansku Kostajnicu.

Sjećam se, iako su se od tad nanizale godine, da sam za vrijeme Šehri- Ramazana, prije nego bi se kandilji upalili, obavezno izlazio pred kuću ili stajao na pendžeru. Razlog; tada su na česmu po frišku vodu za iftar dolazile mnoge džul-djevojke, a među njima i moja prelijepa kona. Eglenisale bi sve dok ne bi neko od djece povikao: Upalili su se, gore...
Posljednjih godina mnogi Kostajničani postavili su česme u svoje avlije. No, jedna je postala puna priča. Ona što je sagradiše na samom izlazu iz Bosanske Kostajnice prema Bosanskom Novom. Joha-šprajt je prozvaše. Sa izvora Skakavac voda krivuda kroz johe, pa otud i ime. Osim što je čista, bistra i pitka, pričaju da podmlađuje i liječi mnoge bolesti. Čak i kamenac u bubrezima razbija. Da se ibratiš. Moj ahbab svakodnevno je na njenom koritu. I mnogi ga drugi slijede.
Presušile jesu stare kostajničke česme, ali se grade i sagrađuju nove - hajr-česme u spomen naših rahmetlija, vajarska djela u čarnim avlijama i dženetskim bašćama.
Image and video hosting by TinyPic
17.08.2009.

Zaboravljeni kostajnički rekorderi – HAŠLAME, SOČNE I SLATKE, „KRIVE“ ŠTO JE KEKO ZA GINISOVU KNJIGU

Sparan julski dan. Tračim ga na kostajničkoj Copakabani – plaži Piralo. Razgaljuju me priče... Čazim, Džele, Ibro, Abid, Bibe, Mehmed, Refa, Hasan, Emir... rastjeruju mi misli sa zli bespuća.
Ozario sam se i obradovao ugledavši još jednu meni dragu osobu. Šefik Ćuprilić, zvani Keko. Znao sam odprije, da je kao i ja, od sveg voća, posebno volio velike, sočne i slatke hašlame. Ma, volili su to i drugi. Ali, Keko je, kao niko, ne samo u našoj Kostajnici i regiji, nego možda i u svijetu, najbrže jeo te omamljive, slatke, rumene plodove. Kažu, ne daj Bože, da se zatekneš ispod krošnje kada je Keko na drvetu. Jednostavno, bio bi torpediran košpicama. On je to radio tako brzo i spretno da su se svi isčuđavali. Hašlame su ubacivane u usta s jedne, a košpice izjurivale s druge strane. I to brzinom sunčeve svjetlosti. Ni jedan stroj na svijetu, pa makar ga i Japanci proizveli, nije se mogao mjeriti s Kekom. Kao vrstan i mudar matematičar pri odlasku u „krađu“ na brzinu bi razrađivao taktiku kako da najlakše, u slučaju ne daj Bože, bježanja, bezbrižno se udalji s mjesta „zločina“. Pokušavali su ga iznenaditi, pravili klopke, organizirali zasjede... Uzalud. Nikad nije uhvaćen.

Image and video hosting by TinyPic
Inače, Šefik (r.1937.) je u Bosanskoj Kostajnici završio obučarski zanat. Nakon nekog vremena (1962.) otišao je u Zagreb. Uz rad, prvo završava srednju, a potom i ekonomski fakultet. U svom poslu postaje priznat i uvažavan stručnjak. Pred kraj radnog vijeka savjetnik je direktora „Munje“, tvornice za izradu akumulatora. U zasluženu mirovinu otišao je 1999. godine. Ima, osim supruge, kćerku Azru (36) i sina Alena (31)
Iako je životni i radni vijek proveo u Zagrebu, Šefik nikad duhom nije otišao iz Kostajnice. Radnim danima bio je u njoj mislima, a onda svakog petka put podnoge – autom, vlakom, autobusom, autostopom... – nije važno čime, nego je bilo važno stići kući. Bašću zasijati. Avliju urediti. Snijeg očistiti. Udisati mirišljave grozdove plavog grožđa što su visili na tarabama. Obrati šljive Savke. A, Boga mi, ponekad i u hašlame otići. Ipak, njegova najveća kostajnička ljubav, bila je i ostala, ljepotica - zelenooka Una.
Topli kostajnički povjetarac nagovještavao je vremensku promjenu. Promjenu primjetih i na Kekinom licu. Vrijeme je za neku drugu, novu priču!?
10.08.2009.

Kostajnička veleljepna zdanja: KUĆE SA STILOM I DUŠOM

Nakon ovoljetne šetnje po kostajničkim mahalama i sokacima i razgledanja prelijepih kuća, poslovnih prostora, garaža, avlija i bašća, radosti svakidašnjeg života izgledaju zanosno lijepo. Nove spoznaje Kostajničana razasutih širom dunjaluka, suvremena tehnologija, nova arhitektonska rješenja, novi materijali - sve je to ukomponirano u estetski prelijepe, a uz to funkcionalne objekte. Reklo bi se - kuće sa stilom i dušom. Kako to sve opisati i prepričati? Vjerujem da svakom čovjeku, ma kojim jezikom on govorio, lakše objasnimo ono što hoćemo - slikom - nego riječima. Jer, riječi, ma kakve bile, u spletu misli, često ne dozrijvaju i ne dospijevaju do punog izraza. Stvarna i jasna je fotografija koja nam može razotkriti najsitnije pojedinosti.
Sve i da hoćemo da život oslikavamo s crnim bojama ne bismo mogli poreči stvarnost.
Evo,  samo nekih od objekata koje ovog ljeta ovjekovječismo na fotoaparatu.

05.08.2009.

Pomalo zaboravljani susreti prijateljstva: ŠENKVICE I KOSTAJNICA ZBRATIMLJENI GRADOVI

Image and video hosting by TinyPicMnogo toga u našim sjećanjima izblijedi i nestane zauvijek. Međutim, ponešto iako zaboravimo ostaje pokopano u dnu naše svijesti. U posljednje vrijeme te neke zaboravljene slike u meni ponovo otpočinju da žive. Sklop je to dešavanja iz ne tako davnog vakta. Godine 1966. uspostavljeni su prvi kontakti između Šenkvičana iz Slovačke (tada Čehoslovačke) i Kostajnica – Bosanske i Hrvatske. Razlog: profesor Henrih Lančarić istražujući prošlost svoga naroda otkrio postojbinu Šenkvičana, a to je Kostajnica i Sisak. Vratimo li točak historije unazad, do one davne 1553.doznat ćemo da su zapravo tada nastale Šenkvice, a formirali su ih doseljinici s našeg šireg područja. Uspomene na domovinu svojih pradjedova Šenkvičani prenose s koljena na koljeno.

U povodu 20-to godišnjice prijateljstva Kostajničana i Šenkvičana, godine 1986. izdata je publikacija o toj suradnji modeliranoj po ljudskoj mjeri. Autori mr. Ante Milinović i Ferhat Korajac navode, osim iskrenog prijateljstva, šta se zbivalo u tom razdoblju kada su u pitanju kulturni, sportski, rekreativni i drugi sadržaji. O trajnim prijateljstvima, svadbenim kumstvima, tradicionalnim razmjenama i posjetama da se i ne govori.
Struja života i sadašnja stvarnost izazivaju u meni slike koje bi se trebale ponovo obnoviti.Nisu to samo moja zapažanja, osjećanja i pomisli!

Image and video hosting by TinyPic

Šenkvičani i Kostajničani u Šenkvicama
31.07.2009.

Ovogodišnje ljeto na Uni – PIRALO – KOSTAJNIČKA KOPAKABANA

Na području Bosanske Kostajnice, od Plandišta do Igrališta, ima desetak atraktivnih prirodnih plaža. No, gotovo ni jedna nije uređena i opremljena u pogledu infrastrukture. O nekim drugim sadržajima da se i ne govori. Ipak, u posljednje dvije godine, stvari se pokreću nabolje. Zasluge u prvom redu pripadaju novooformljenom Udruženju građana „Una“ u Kostajnici i njegovom agilnom predsjedniku Ahmetu Jajčaninu – Kafani. U svom bogatom sadržaju programa rada to Udruženje u prioritet je stavilo upravo uređenje i opremanje plaža, očuvanje okoliša i čistu Unu. Krenulo se od Pirala, najljepše, najatraktivnije i najposjećenije kostajničke plaže. Do Pirala je popravljen put, određen prostor za parkiralište, uređen okoliš i igralište za odbojku,, betonirana 30-tak metara prostora uz samu Unu, postavljene klupe i stolovi, a pri kraju je i izgradnja čvrstog objekta.
Ovog ljeta izvedeno je desetak radnih akcija. Radilo se, zabavljalo, a bogami i jelo i pilo. U refenu - naravno. Koga izdvojiti??? Šidru, Hasana Harbaša, Mašu, Adema, Kafanu, Ibru i Kasima Hajdarevića, Meću, Derviša, Husu, ekipu Šarića, Memića, Omera Žigića... Ma, svi su za udarničke značke!

Već dogodine – tvrdi Kafana – obogatit će se sadržaj plaže Piralo dovođenjem struje i pitke vode, završetkom gradnje čvrstog višenamjenskog objekta , uvest će se i novi sportsko-rekreativni i zabavni sadržaji, kvalitetna ugostiteljska ponuda, te nastavit će se izgradnja staze za pješake i bicikliste prema Plandištu i Igralištu.
Piralo će, kažu u Udruženju, vrlo brzo, uz pomoć Kostajničana, posebno iz dijaspore, uz rasnovrsnost i privlačnost, postati destinacija za obiteljsko uživanje, atrakcija za mlade i djecu, ne samo u ljetnom razdoblju...

27.07.2009.

Kostajnički kuriozum u vremeplovu ženidbi: TRI SESTRE UDANE ZA TRI BRATA

Dovoljna je jedna izgovorena riječ pa da proključa buica. Razgovor teče. Hodimo našom (baš)čaršijom. Smajlovim putem i Bahtinim sokakom. Brdskom i Omladinskom... Krijepe me izvori s Bubnjarice. Vrbice. Skakavca. Val riječi podiže me do Durmašove kote. Dersanovog brda. Na Djed... Opojno me privlači ljepotica Una. Sanjiva Strigova... Žedan sam spoznaje iz negdašnjeg vakta.

Image and video hosting by TinyPic
Ispričala Fatka Suljić (treća s lijeva), unuka jednog od braće - Pašana - udana Badnjević

Ti izazovi što me nevidljivom snagom pokreću doveli su me do kostajničkog, a možda i bosanskog - kuriozuma. Uz eglen s Fatkom (već dugi niz godina živi u Bosanskoj Krupi, gdje se udala još davne 1958.) saznadoh da su krajem 19. i početko 20.vijeka tri rođena brata sklopila brak s tri rođene sestre. Naime, Pašan, Mehmed i Ahmet Suljić u bračne vode su uplovili s Fatimom, Hankom i Hanumom Žigić. Fatima i Pašan imali su tri sina: Mustafu, Osmana i Avdu; Hanka i Mehmed su prodili Aliju, Ibru, Hajru, Fizu i Šerifu, dok su Hanuma i Ahmet imali sedmoro djece: Šerana, Mehu, Hasana, Raskana, Sulejmana, Pašana i Bejdu.

I tako najčešće biva da ništa ne sluteći dođem do novih saznanja o Kostajničanima i njihovim događajima. Što više saznajem Kostajnica mi je ljepša. Draža i privlačnija.

27.06.2009.

Ne čuvajte stare uspomene samo za sebe: BK - SEHARA ŽEDNA ZNANJA I SAZNANJA

Autori Mehmed Kazazović i Ferhat Korajac pišu knjigu o našoj Bosanskoj Kostajnici s radnim naslovo: BK - SEHARA - Bosanska Kostajnica1862. - 1992. - na prološlosti učimo za budućnost - 


Image and video hosting by TinyPic

Našim dragim Kostajničanima, ma gdje bili, čitateljima i suradnicima:

Već odavno se osjećala potreba za publikacijom o našoj prelijepoj Bosanskoj Kostajnici. O njenim srdačnim i toplim ljudima. Vrednotama i događajima koji su plijenili, privlačili i zadržavali ljude, ma s koje strane dolazili u našu (baš)čaršiju. Na obale omamljujuće ljepotice Une. Ubirali plodove kestena na Balju, po kojem i ime nadjenuše našm gradu.

Posljednja zbivanja ovu potrebu znatno su uvećala. Jer, tamo neki ljudi, nauružali se ignorancijom i zaboravom, pa pišu i objavljuju o našoj Kostajnici u kojoj ni B  od prefiksa  BOSANSKA, ni imena BOSNA. A naša KOSTAJNICA, puna BOSNE BOSANSKE.

E, mi nismo - niti smo bili, a niti ćemo biti - takvi. Mi hoćemo, bez obzira na to ko si, šta si i kakav si, na to koliko ćemo vremena i truda  utrošiti,  da nama i našoj djeci, našim pokoljenjima, podarimo knjigu o našem gradu u kojoj će saznati istinu o prohujalom vaktu. Knjigu, u kojoj ćemo dovesti u vezu bogata i siromaha, učena i neuka, mlada i onog u poodmakloj dobi. Knjigu, koja će od koristi biti za one žedne znanja i saznanja, kao i za one koji će u njoj pronaći sebe ili svoje bližnje, rodbinu, komšije...

Za lijepu knjigu o našoj Bosanskoj Kostajnici potrebna nam je vaša suradnja i pomoć. Latite se pera, sjedite i napišite sve ono što mislite da bi u ovu knjigu trebalo stati. Pišite šta to mi, Kostajničani imamo, čime se dičimo, koje su to naše posebnosti. Pošaljite fotografiju, dokument, napišite priču, izrecitujte nam zaboravljenu pjesmu...

Ne čuvajte stare uspomene samo za sebe.

Sve o toku pisanja knjige, izdavaču, vašim prijedlozima, primjedbama i sugestijama, lijepoj misli, suradnicim, donatorima, sponozorima,... objavljivat ćemo na bosanskokostajničkim internet-stranicama.

Sudjelujte i vi u realizaciji ovog velikog projekta!

 

15.05.2009.

Istrgnuto od zaborava - kostajnička čudesna pjesnopjevstva: KAD SE ŠILJO ŽENIO

U ne tako davnom vaktu Bosanska Kostajnica odisala je nekom duševnom mehkotom. Slikovitost pounjske doline udopunjavli su ljudi puni života i pjesme. Svoju nejmaštinu uljepšavali su nestašnim podvizima. Pjesmom... Zanosne Kostajničanke, s prikrivenom nježnošću i rumenim stidom u obrazima, trajno su mladićima pravile bururet u glavi. Nepovratno i nepopravljivo, prema nekom svom nepoznatom modelu, “stavljale” su momcima nevidljivu omču oko vrata. Pun životni sokova bio je i Šiljo. Ovu istinitu šaljivu poemu spjevao je

 rahmetli    Image and video hosting by TinyPic Adem Omerović, kostajnički šarmer i ljepotan, otac rahmetli Đerija, koji je imao iste odlike - a meni dostavila njegova kćerka Medina. Da ne bi išćezla iz zaborava, kao i negdašnji način života, stavljena je na papir. Ova i druge pjesme, svi kostajnički ašik-pendžeri, mahale i sokaci, ograđene avlije i cvjetne bašće, u našim srcima sijaće zanavijek kao biser u školjci.

KAD SE ŠILJO ŽENIO!

Gradom vika, eto raje,
Svako pita šta je, šta je?
Jedna žena drugoj veli:
Hoće Šiljo da se ženi.

Rekla cura da izađe,
Za fijaker da se snađe,
Brže Šiljo kočije sprema,
Ali cure nema, nema...

Na ćumez se Šiljo pop´o
Ne bil´ kako curu skop´o.
I veče je, Šiljo drijema
Čeka curu al´ je nema.

Stara Srma ni da čuje,
Hukće, klete, viče, ´suje.
Kakav Šiljo, kakav smet,
Zar da on mi bude zet?!

(op.a. - Kun´ ga majko i ja ću ga kleti,
al´ stani ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila...
- narodski prevedeno: ko te šiša majko, ljubav je jača od kletve - jer Bilku i Ibrahima (Šilju), nakon što su se uzeli, u skladnoj bračnoj zajednici rastavila je smrt. Iza njih je ostalo petoro djece: Fadil, Fadila, Hamdo, Mehmed-Bijeli i Bakira.)

A iz Sunje Suljo zbori,
Stani Srmo, ne govori.
Neka Šiljo curu vodi,
Neće nikom da naškodi.

Stara Kada pere, sprema,
Čeka snahu al´ je nema...

06.05.2009.

Bosanska Kostajnica: LIJEPO JE DOĆI U NAŠU (BAŠ)ČARŠIJU

07.04.2009.

U povodu godišnjice smrti Alije Novljakovića: TRAGIKA LJEPOTE JESTE U TOME ŠTO VJEČNO NE TRAJE


Image Hosted by ImageShack.us 
U sabah rani, za hator mom Zmaju od Bosne, stajao sam na krupskom mostu i buljio u rijeku. On je uživao gledajući treptavu igru vode. Čudesna ljepota zelenooke Une oporavljala je moju nesanicu minule noći. Najednom, naglo sam se trgnuo. Pored nas je prošao čovjek koji mi zaledi krv u žilama. - Alija Novljaković – naglas prozbori. - Šta kažeš – pitao je moj Zmaj. - Ništa, ništa... – brzo se pribra.

Znam odlično i pamtim savršeno taj dragi lik. Njegov izgled. Hod s jednom nogom. Pokrete sa štakama. Njegov način govora i spefičnost izgovrenih pojedinih riječi. Sjećam se svakog trenutaka i razgovora s njim. Čak pamtim pojedinosti iz tih susreta.

Ibratio sam se sličnosti čovjeka, koji je već zamakao za čošak hotela Stari grad, s mojim dragim sugrađaninom. A, upravo smo se posljednji put sreli baš u Bosanskoj Krupi. Na terasi takozvane Banjalučke ćevabdžinice.. Taja (njegov sin) vozio ga je u Bihać. Svratili na porciju ćevapa. Nije mi uopće izgledalo da će za nepun mjesec preseliti na Ahiret (umro 18. aprila 2007. godine). Pričali smo o Kostajničanima. O životu u prognanstvu. Njihovim nevoljama koje ih zadesiše. Najljepšim biserima našim - razasutim ko zna kuda. “Sram i haram neka je svakom ko je u ovo zlo umješan” – progovori tiho, više za sebe, nego je to meni bilo upućeno.

Alija Novljaković, bio je živa enciklopedija. Neugasivim nadahnućem iznosio je historijske činjenice. Govorio o tačnim datumima bitaka. O događajima sredinom 14. vijeka kada su Osmanlije stigle do pod zidine Beča. Navodio tragiku ljepote koja ne može da vječno traje. U huku riječi, koje je izgovarao, cvatale su epohe, objelodanjivale sudbine. Događaji... Brižljivo i jasno, vjerno i tačno svakodnevno je zapisao ono što je gledao i saznavao. Neću kazivati o njegovoj snazi ubjedljivosti i prirodnosti dok je radio u bosanskokostajničkoj biblioteci kada vas je upućivao šta da pročitate. Vrijednosti ljepote svake knjige. Oplemenjujuće snage i njene najveće draži. Piščevim autobiografskim podacima, njihovim djelima... Uzimam jednu banalnost, koja me fascionirala. Taja je dobio iz Zagreba kaznu za pogrešno parkiranje. Tog datuma nije bio u hrvatskoj metropoli, a koga je god pitao od svojih, kojima je “posuđivao” auto, da nisu možda oni prekršaj napravili - odgovor je bio negativan. Potegao je posljednji potez. “Babo, da nije neko od nas 19. oktobra bio u Zagrebu?”. “Pričekaj malo sine, da pogledam u tefter... Da, tog dana Raza je išla u kupovinu. Krenula u 7,30, a vratila se tek u 19,15 sahata” - kratko je odgovorio Alija. Tako su sve dileme otklonjene. Raza ja morala platiti kaznu.

Razmišljam i gledam u rijeku. Praznina pred očima... Nema te više Alija...




30.03.2009.

U povodu godišnjice smrti naše Brižitke: NESTALA U BESMISLU NADANJA

Image and video hosting by TinyPic

Nekako s proljeća, prošle godine, preselila je nenadno na Ahiret. U najtežim trenucima, kako reče moj ahbab Meho, falilo joj je kostajničko nebo i toplina kostajničke zemlje. Stoputa, ma kakvi sto – hiljaduputa, razgaljivala mi je dušu. Imala je magijsku sposobnost da uveseljava: i mlado i staro, žensko i muško, vjernike i one druge... Svojim zvonkim i tečnim glasom, te britkim jezikom, oživljavala je naše umorne duše. Razveseljavala tužna i uplakana srca. Zato, osjeća se bez Nje, to će vam svako potvrditi, neka praznina, koja se neće lahko popuniti. Bila je izvanredan taktičar, super strateg, vješt organizator kada joj je u autobusu, trgovini, na pijaci, mesnici... trebao, kako je znala reći – cener, komad teletine, jabuke, 1/2 kg kahve... Neizliječivo i nepopravljivo dobivala je traženo, bez obzira na naknadna ogovaranja. Što su joj više davali, hajka ogovaranja je rasla. Kao i njena popularnost. Zaista, nisam vidio osobu sličnu njoj.
Dok traje ova stranica - zavazda, barem uz godišnjicu, potsjetit ću Vas na našu Brižitku. Jer, postoje Kostajničanke i Kostajničani što se preseliše na Ahiret, koje je teško preboliti. Zaboraviti – također. Jedna od njih je i naša Brižitka.

Prenosim Vam prošlogodišnji tekst:

Bila nam je kao zaraza. Imala je urođeni smisao za vedrinu. Gdje god da se pojavljivala izazivala je pažnju. Znatiželju. Smjeh. Saliha Bečirspahić - kostajnička Brižitka, tako smo je zvali. Uvijek dobro raspoložena. Spremna da vas šokira izrazima svojstvenim samo njoj. Jednostavna. Pomalo besmislena. Spontana. Ni staro ni mlado nije ostavljala ravnodušnim. Rađala je radost oko sebe. Znala je lijepo, prelijepo zapjevati. Ali i bezočno „ogovarati“ svega i svakoga. Prepričavale se njene dogodovštine. Izrazi. Pravile pošalice. Montirali vicevi.
Nenadno, na poziv kćerke, njene Samante Foks, tako je govorila, otišla je sa sinom i mužem u daleku Australiju. Iza nje ostala je praznina. Ali i nada da će se odnekud pojaviti. Onako, nenadno, kako je to samo ona znala. U svitanje novog dana, kao grom iz vedra neba, također nenadno, pogodila nas je vijest: Saliha Bečirspahić, naša Brižitka, preselila na Ahiret. Daleko od svog kućnog praga. Psihički istraumatizirana za svojim voljenim zavičajem. Za Kostajnicom. Kostajničanima. Kojima se toliko željela vratiti. Smrt joj je ukrala život.
Očajnički želim vratiti vrijeme unazad. Ne ide. Sablasno pitanje smrti na horizontu je života.
17.03.2009.

Prohujalo vrijeme ili naša (ne)tolerancija prema komšijama-doseljenicima: “MALI CAZIN” - VELIKI LJUDI widget

Image and video hosting by TinyPicKomentar na mojoj stranici razlog je pisanja ovog posta. Jedan moj Kostajničanin, žao mi je što ne znam koji, u svom komentaru, kaže: - Lijepo je to što pišeš o našoj Bosanskoj Kostajnici! Inače, ja sam iz Krajine, a moje komšije su me zvali “Krajno”. Pa, pošto pišeš o svemu i svačemu (nije baš tako - op.a.), pa i o ciganima-čergašima (zašto ne i oni su ljudi – op.a.) bio bi red (nažalost, ne pišem po redu - op.a.) da se nešto napiše i o nama. Jedino ako vas nije sramota (ne znam zbog čega bih me bila sramota??? op.a.) da nas “vadite” iz vaše bk-sehare...
Image and video hosting by TinyPic 

Eh, moj dragi Kostajničaninu!

Moramo - i Ti, i ja, a i svi drugi, prihvatiti činjenicu da nas ima svakakvih: dobrih, blagih, olujnih, zlih, surovih, skrivenih... No, ono što ti ja mogu priznati jeste to da su se mnogi nepravedno, neprimjerno, pomalo bahato i bezobrazno, potcjenjivački, odnosili prema Bošnjacima-doseljenicima s područja Bosanske krajine, mada smo i mi pripadali istoj. Posebno se to odnosilo na one, uslovno ih nazovimo Krajišnike, što se naseliše tik uz Bosansku Kostajnicu, a mi to prozvasmo Mali Cazin. Nisu primjećivali Vašu radinost, lijepo izgrađene kuće, prostrane i uređene avlije. Druželjubivost. Komšijsku odanost... Pokušavali su u svakoj prilici i na svakom mjestu, a posebno među pripadnicima pravoslavne i katoličke vjere, pokazivati i dokazivati, kako oni ne pripadaju Vašem miljeu. Vi ste iz ljute Krajine: Bosanska Otoka, Krupa, Bužim, Cazin, Velika Kladuša, Blagaj..., a oni iz ove pitome. Napredne. Civilizirane.Pametne. Nezalupane.Kulturne...Stidili su se dimija što ih nosiše Vaše majke, sestre, rodice, prijateljice...Šarenih šamija. Tradicionalnih jela i Vaših običaja. I odlazaka u džamiju petkom na džumu. Izrugivali se, ispostavit će se kasnije, našim, bosanskim, kod Vas upotrebljavanim riječima: vakat, nunde, halat, amidža, daidža, nejma, cjement... Pokušavali su da ugode, da se dodvore, onima drugima, ponajprije, potvrđeno za vrijeme agresije na Bosnu, našim dušmanima.

Rešeto vremena i zlo koje nas zadesi, siguran sam, prosijalo je naše zablude o Vama. Zato, halali nam, moj dragi Kostajničaninu. Ako Ti nešto znači, izvinjavam se u ime svoje i svih Kostajničana, ma kakvi prema Vama bili, za odnose prema Vama u prošlom zemanu. Allahu milostivi, ubuduće spriječi nas da ovakve nepravde više ne činimo!

Moj zaključak: Vi ste ljudske gromade, koje mi nepravedno preturasmo.


23.02.2009.

Zaboravljene ili nestale kostajničke prepoznatljivosti: MEDEGINCIN MOST

Image and video hosting by TinyPic



Stoljetno veliko drveće sjenovitih divljih kestenova. Ptičiji cvrkut. Šareni leptir u letu. Uzduž trotuara i ulice jarci puni guste, bujne trave. I vijugavi potok preko kojeg se raširio drveni - Medegincin most. To je jedno od zapažanja iz mog djetinjstva kada sam ljeti koračao prema svojoj (baš)čaršiji. No, od tih sjećanja - u košmaru mi je ostao - Medegincin most. Most, kao tajna. Most, koji je bio neformalna granica između Gornjeg, takozvanog Užice i Donjeg dijela grada. Zašto Medegincin? Ko je bila ta žena? U djetinjstvu me ova pitanja nisu pratila. Niti progonila. U mojoj dječijoj i momačkoj mašti bila su bez smisla. I pravog osnova. Međutim, došao sada neki čudan vakat. Na ova postavljena pitanja moram pronaći valjan odgovor. Znam da više ne postoji Medegincin most. Asvaltiranjem glavne kostajničke ulice postavljene su velike cijevi, a srušen drveni most. Stajao je između rahmetli Hadžirine i kuće pokojnog Đurine. A tek 30-tak metara unutar tog prostora, uz sami potok, bila je kuća u kojoj je živjela rahmetli Medeginca. Kažu da se prezivala Gaćo. Supruga Avduselama. U predratnom razdoblju Asim Kulenović, s familijom, tamo je boravio.

Uvjeren sam da ću već ovog ljeta saznati sve te pojedinosti. Uz Vašu ili nečiju drugu pomoć. Pa, makar mi svi govorili da to nikom ne treba, niti koristi. Za mene, ta traganja za istinom, običajima, tradicijom i ljudima kostajničkog kraja, u ovom dunjalučkom životu, postala su kao lijek. Lijek za moju umornu, nostalgičnu  i rasplakanu dušu. Jedino tako dane nižem u đerdan ljepote...

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

Moj dragi Kostajničanin nadopunio je tekst:

U toj kući sedamdesetih godina prošlog vijeka živijela je familija Mehmeda Bejdića: sinovi Muhamed, zvani Gnjida i Osman (kasnije radio u Petrinji kao veterinar), te kćerke Nura, Seka i Biska.  Imao unuka zvao ga Kako. Medeginca je imala sina Reufa. U prizemlju stanovao Nedžmija i Rora.
Puno pozdrava od Suvada iz Švedske


13.02.2009.

Petak, 13. februar – 16-to godišnjica nezapamćenog monstruoznog zločina: KOSTAJNIČKA NOĆ UŽASA

 

 



Image and video hosting by TinyPic

Petak, 13. februar - na današnji dan prije tačno 16 godina u Bosanskoj Kostajnici zbio se nezapamćen monstruozni zločin – zvjerski je ubijena familija Kulenović, bračni par Ometlić, te snaha i svekrva Saftić

KOSTAJNIČKA NOĆ UŽASA

Bosanska Kostajnica je danas mjesto koje plače. Mjesto u kome se suze otkidaju same. Ponovo je petak. I to opet 13. I mjesec je isti – februar. Godine su samo druge. Taj datum 1993. upisan je kao dosad najzlokobniji dan u historiji kostajničkog kraja. Barem kada su u pitanju Bošnjaci.

Tog crnog petka brzo se, gotovo neosjetno, smrkavalo. Padala je još jedna hladna zimska noć. U obiteljskoj kući Kulenovića, od početka agresije na BiH, prvi put su na okupu svi. Uz domaćina Avdu (47), zvanog Buco, bila je tu još njegova supruga Mujesira (43), kćerka Alema (21), sestre Hava (57), teški invalid prikovana uz invalidska kolica i Muharema (50), koja je taj dan stigla iz Banjaluke. Nedugo potom pridružuju im se i prve komšije, bračni par, Nana (52) i Fadil Ometlić (54). Jedino je sin Belmir (24) sa suprugom, u konvoju tuge, zajedno sa svim Novljanima protjeranim u jednom danu, već bio u Njemačkoj.

Pričalo se tiho, gotovo šaptalo, osluškujući u daljini poneki pucanj i rafale. To je, s padanjem prvog sutona, bio uobičajni, isprobani, scenarij srpskočetnički bezdušnika. Kod Bošnjaka i nekolicine Hrvata, što su ostali na svojim ognjištima, s mrakom se ušunjavao strah i strepnja. Ipak, niko od Kulenovića nije slutio da će im tog crnog petka biti naprasno zaustavljen život. U prelijepoj kući, građenoj od mukotrpne zarade u inozemstvu, prve komšije Avdo i Fadil, “odlutali” su pričom do Njemačke, gdje su proveli dobrane godine života, stekli imanja i vratili se u svoj rodni kraj da lagodnije prožive preostali ovodunjalučki vakat. Bili su u dilemi šta je ispravnije: otići i ostaviti sve mukom stečeno ili čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je odmicalo u pričama bez posebnog značenje. Bližila se ponoć…

- Sutra je Dan zaljubljenih, Valentinovo – gotovo je za sebe prozborila zanosna ljepotica Alema, mezimica Kulenovića, ali i svih Kostajničana. Potajno je očekivala da je već u jutarnjim sahatima pozove dečko iz Njemačke i još jednom je zamoli da što prije iziđe iz kostajničkog pakla, kako bi se vjenčali.

U tom Aleminom razmišljanju neko je zalupao na vrata. Jasno i oštro ponovio je nekoliko puta: “Buco, otvori”. Glas je bivao snažniji i uporniji. Nepomično, prikovani, uz fotelje i kauče, bez daha, kolutali su očima. Mujesira, tupo i izbezumljeno pogleda od jednog do drugog, nesvjesno ustade krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće ključ i polahko otvara. Istog trena odjeknuo je pucanj. Pogođena je iz neposredne blizine u glavu. Pada k´o pokošena. Fenetički vrisci čuju se iz kuće. Mrtvilo i zatišje zavladalo je tek kada je osvanulo prohladno i maglovito jutru.

Na stravičan prizor naišao je dječak što je svako jutro donosio Kulenovićima mlijeko. Znakove života pokazivali su Mujesira i Fadil. Odvezeni su u banjalučku bolnicu. Fadil je od teških i opasnih rana preminuo sljedećeg dana, a Mujesiru, uz pomoć Crvenog križa, prebacuju u Njemačku na liječenje. Ostala je u životu, reklo bi se, bez života. Iste noći, na svirep način likviddirane su Branka Saftić (44) i njena svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a potom je zapaljena, gdje su u najtežim mukama izgorjele ove dvije jadne žene. Ante (49), suprug Brankin, uspio je, iako je ranjen, pobjeći kroz bašću i tako spasiti živu glavu.

Tko su ubice? Na ovo pitanje još uvijek nema odgovora. Možda ga zna Mujesira?! No, zlotvori su zasigurno poznavali žrtve. Dok su poslije stravičnog zločina orgijali po kući, preturajući i tražeći novac i ostale vrijednosti, ništa im nije smetalo što ih iz preturenih invalidskih kolica gledaju mrtve oči ubijene Have. Što je na podu, naga, ostala da leži ugašena Alemina mladost. Njene biserne oči, iako ugasle, sjale su poput bistrog brdskog izvora što se prelijeva na jutarnjem suncu. U posljednjem pismu prijateljici u Njemačkoj napisala je i to da ju je zaprosio njen mladić, ali će se udati tek kada izađe iz kostajničkog pakla. Nije to prelijepa Alema, koja je inače radila za pripadnike tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, rekla tek tako. U njenom rodnom mjestu tada se odista nije znalo šta nosi dan, a posebito noć.

Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih porodica, koje se nisu uspjele izvući iz kostajničkog užasa, preživljavali su nezapamćena zlostavljanja, mučenja i ubijanja. Najgnusniji zločin učinjen je nad četvoročlanom prodicom Šabana Alihodžić, koji su prvo ugušeni u cisterni za gnojivo, a potom bačeni u Unu. Na propisanoj od strane srbočetničke vlasti prisilnoj radnoj obavezi poginuli su Adem Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić, Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić, a za trojicu koji su nestali: Abdulah Tatić, zvani Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak i Hatke Muzaferović muž Šaban Useinović, još ni dženaza klanjana nije. Na kućnom pragu sjekirom je ubijen Salko Golić. Rahmetli Mina i Ale Mujkanović,  ko se njih još ne sjeća po vedrini i zabavnosti, ubačena im je bomba kroz prozor njihove kuće u našoj (baš)čaršiji, preminuli su, jedno odmah, a drugo dan kasnije. Torturu dojučerašnjih komšija nije izdržao ni Meho Ćurt (43), pa se odlučio na najgore. Kada su se pred njegovom kućom zaustavila kola srpskih katila, takozvane vojne policije, a već je bio odvođen i premlaćivan, popio je radazin za uništavanje korova. Umro je za kratko u prijedorskoj bolnici. Za mezar mu se ni danas ne zna.

Image and video hosting by TinyPic

Najveća ljudska ološ - ratni zločinci, ubice, silovatelji, pljačkaši i ratni profiteri s tog područja ostat će, barem je to zasad izgledno, nekažnjeni. Ko će pokrenuti istragu? Porodice žrtava šute. I kostajnički Bošnjaci, koji su u političkim partijama, kobijagi, da zastupaju svoj narod, brigu brinu samo o sebi. Tako istražni zahtjev protiv (ne)poznatih počinitelja nema ko podići. Oni što pak dolaze ljeti iz dijaspore potpuno su obezglavljeni. Kod njih u tom razdoblju, što se tiče bosanskohercegovačke ratne zbilje, vlada pustoš stvarnosti. Nekada idilični gradić na desnoj obali krasotice Une u tom zlu je potpuno istrgan i prosut. A lice njegovo skrhano i sleđeno. Mnogi će ovdje ostati ogorčeni, ožalošćeni i teško razočarani sve dok se dželati ne privedu pravdi. I zasigurno - zauvijek pamtit će tu februarsku noć i prokleti petak, 13. Kao vječnu tugu. I vječnu opomenu...
05.02.2009.

Sjećanja na običaje obiju Kostajnica: FAŠNICI I CVJETNI KORZO

Image and video hosting by TinyPic

Kostajnica - "Cvjetni korzo" godine 1978. - Ferida (rahmeli), Sanel i Enisa
Da mi je barem za trenutak zrno ravnodušnosti prema mome zavičaju imati? Čak i noću sam rasanjen. Misli mi izazivaju želju za bježanjem. Osjećam da sam okružen tuđim svijetom. Tuđim stvarima. Običajima. Sve je to nekako hladnono. I u snu, kao na javi. Rastanci. S najdražima. S najbližima. S avlijom. Mojom (baš)čaršijom.
U smiraj dana uspavane misli odlutale ponovo do moje Kostajnice i njenih običaja. Običaja koji nastaju u narodu. Njihova raznolikost pokazuje bogatstvo duha kostajničke raje. S jedne i(li) druge obale Une. Nestvarne su bile fešte za vrijeme maškara. Mi smo to zvali fašnici. “Cvjetni korzo” - jedna od najljepših manifestacija, održavala se na lijevoj obali zelenooke Une. Krasila ju je mladost. Djeca iz vrtića i učenici osnovnih i srednje škole ukrašeni cvjetnim motivima prolazili su kostajničkim ulicama. Pratila ih je limena glazba. Horsko pjevanje. Svirka gitara...
Nikako da se naviknem na ono što me čeka. No, sposoban sam na kajanje i patnju. Nikom ništa ne kazujući.

 

27.01.2009.

Ljudske sudbine i životne istine: KOSTAJNIČKA MERAJA I CIGANI-ČERGAŠI

Stalno se vraćam svojoj samoći. U njoj su moje misli pune sukoba i bure. Vihornog kruženje bezbrojnih ljudskih sudbina. I životnih istina... Krajnji zbir je kratak. Jasan. I razumljiv... Prolaznost i zaborav - ne postoje.Image and video hosting by TinyPic
Fascinantna populacija ljudi iz mog djetinjstva bili su Cigani-Čergaši. Često su lutajući od mjesta do mjesta zastajali i u mom gradiću Pejtonu. Tu bi se zadržavali po nekoliko dana. Čim bi stigli razapinjali bi svoje šatore. Uglavnom su to činili u Crnom potoku i na Meraji. A onda bi Ciganke krenule od kuće do kuće. Od avlije do avlije. Vodeći za ruku ili držeći u naručju dijete. Prosile su, a usput i gatale. Proricale sudbinu Kostajničanima. Uvečer su palili logorske vatre uz svoje šatore. A, mi hrlili da budemo uz njih. Često su s njima putovali i dresirani medvjedi s kojima su zarađivali pare. Medo se penjao uz banderu ili igrao uz takte bubnja. Bilo mi je žao tih jadnih životinja. Na suprot njih radovali smo se lijepim cigankama koje su nas oduševljavale svojim zanosnim plesom igrajući u ritmu ciganske muzike pored logorske vatre i šatora.

Živjeli su nomadskim životom. Ipak, jedan od Cigana-Čergaša, a zvao se Omer, na našoj Meraji ostao je dvije i pol godine. Njegov sin, također Omer, moj vršnjak, išao je sa mnom u isto odjeljenje bosanskokostajničke osnovne škole – treći i četvrti razred. Kostajničani su se srodili s njima. Pomagali im koliko su mogli da prežive tada duge i hladne zime. Mada je Omer pošteno zarađivao za kruh popravljajući kišobrane i bruseći noževe i makaze.
Nema više ni naše Meraje (zaposjeli je izbjegli Srbi iz Hrvatske), niti Cigana-Čergaša. Oni još jedino žive u mojim mislima i sjećanjima.

Image and video hosting by TinyPic

 
23.01.2009.

Kostajnička dijaspora: NAJVIŠE MUHADŽIRA U ŠVEDSKOJ, AMERICI I NJEMAČKOJ

Image and video hosting by TinyPic

(Dallas - grad impresivne ljepote)

Kostajničani su razasuti širom dunjaluka. Raseljeno lice, tu ne baš lijepu sintagmu, imaju u svojoj biografiji gotovo svi kostajnički Bošnjaci. Tek svaki peti nije u toku ili poslije agresije na Bosnu napustio svoj voljeni grad.

Najviše kostajničkih muhadžira udomilo se u tri države: Švedskoj, Americi i Njemačkoj.

Kostajnički Amerikanci su familije: Mehmed Ometlić; Sakib i Eldar Pilaušić; Kemal i Emir Novljaković; Hamdija-Šoša, Vejsil i Munib Ćurt, Haris Aljović, Ibrahim-Ibro Mustić, Elvedin-Lupi Suljić, Smail-Bego i Šerif-Salko Tatić; Džemil, Muris i Enis Biogradlija; Zlatko Bečirović, Irfan i Asmir Baručić, Senad-Lamza Bosnić, Mićun Ikanović, Irfan i Nedžad Dugonjić; Ilijaz i Zika Mustedanagić; Muharem-Hero Džafić, Ahmet-Lunjić Bobija; Sadik-Sado Bešlagić, Hamdo Suljić, Mujo Bešić, Murid Sofilić, Samir Valjevac, Idriz-Šidro Agarević...

U Njemačkoj su porodice: Šarići; Suljo, Armin, Jasmin i Alen Ćurt; Osman Jajčanin, Edin Suljanović, Rasim Murić, Rino i Osman Valjevac; Avdo i Edo Durmić; Emir Biogradlija; Sead Agarević; Belmir Kulenović; Reuf-Refa, Rašid i Rasim Hajdarević; Muharem-Hare, Kasim i Asim Omerović; Medo Džafić, Meša-Kibo...

Kostajničku (baš)čaršiju u Švedskoj su “potražili”: Refik, Sakib, Husein i Vehid Novljaković; Ibro Bešić, Džemal Dautović, Mustafa-Zeko Bešlagić, Suad, Osman i Hasan Šudić;  Derviš, Alija i Sead Dugonjić,, Dino Aljović, Hava Murić-Ćović, Huska Jašarević, Suad i njegove kćerke Tabaković, Velići...

Kahvenišući ovih dana s jednim mojim dragim Kostajničaninom saznadoh da je u Americi i familija Sejada Bunića (rahmetli Zejne i Fehima - Omladinska ulica).  Doduše, ne sva. Sejad i supruga Jasminka (iz Blagaja op.a.) su s kćerkom Sanelom i njenom porodicom. Sinovi Ibro i Nedžad zasnovali su svoje familije i sreću pronašli na drugim stranama: prvi u Bosni, drugi u Njemačkoj.
Od 50 američkih država Sejada je “zapao” Texas, koji je reputaciju stekao kroz filmove o divljem zapadu. Smjestio se u Dallasu, drugom po veličini gradu u toj državi, s preko 1,2 miliona stanovnika, nama znanom po atentatu na John F. Kennedy-a. Kaže, lijepo mu je, mada mu je žao što nema nikoga s kostajničkog kraja. Oko 8 hiljada Bosanaca, pristigli od početka agresije na našu državu s neretvanskog su regiona, te manji broj iz centralne Bosne i Bosanske krajine.
Sejad, s “umjetničkim” imenom Sejči, u slobodno vrijeme pokušava ribarenjem na rijeci Lake hay nadomjestiti nenadomjestivo, ljepoticu Unu. Uspio je čak da upeca soma teškog, jednom tri, a drugi put 5 kilograma.

Image and video hosting by TinyPic
(Sejči s upecanim kapitalcem)

Kćerka Sanela i muž joj Damir iz Kotorskog kod Doboja osnovali su transportnu firmu i zajedničkim snagama nižu radne uspjehe. - Pokušavamo svojoj djeci osigurati pristojan život i odgajati ih u duhu bošnjačkom. Kroz aktivno učešće kćerke u kulturno-umjetničkom društvu nadoknađujemo njoj i nama nedostatak naše Bosne, a kroz bosansku školu i naš jezik. I sin će Harun njenim stopama. Sjetnu čežnju za zavičajem našli smo u avliji i našoj kući koja je u znaku bosanskog ćilima raširenog – riječi su Damirove.

Ono naše što nekad bijaše – šarenom ljepotom izraza - liječi naše nostalgične duše.

Image and video hosting by TinyPic
(Sanela i Damir s djecom)

 

15.01.2009.

Kostajnički rariteti: TRI ENISE – ISTE GODINE ROĐENE, ISTO IM TEKLI ŠKOLSKI DANI, RAZIŠLE SE NA TRI STRANA

Image and video hosting by TinyPic



Kao i u ljubavi i u vlastitim imenima ljudi ima neke tajanstvenosti. Snage i veličine. Nekog nemira. Logike. Duhovnog života i poretka... Koji je smisao vlastitog imena? Šta znači koje ime? Šta predstavlja? Koliko su imena prilagođena bosanskom, a potiču iz nekog drugog jezika? Sve su to pitanja na koja ne tražim odgovor. Ono što me zaintrigriralo jesu najčešće nadjevana imena u Bosanskoj Kostajnici. Iz razgovora s Kostajničanima došao sam do spoznaje da je od ženskih imena najrasprostranjenije – ENISA: Tatić, Mulabdić, Biogradlija, Omerović, Bešić, Sofilić, Korajac, Ismailović... Ove tri posljednje, što je vjerovatno posebnost i za veća mjesta, čija su prezimena udajom izmjenjena: Dugonjić, Golić, Korajac – rođene su iste, 1957. godine, išle su zajedno u osnovnu školu i gimnaziju. Čak u iste razrede. Sve tri su se udale, što je također zanimljivost, za Kostajničane. Jer, u prijeratnom razdoblju uglavnom su se teško sklapali brakovi između Kostajničana. Spletom okolnosti, a najviše “zahvaljujući” strahotama minulog rata razišle su se na tri strane s familijama: prva u Švedsku, druga u Hrvatsku i treća u Njemačku. Ima li nade da ponovo sjednu za istu klupu ili stol u Bosanskoj Kostajnici?!

28.12.2008.

Legende našeg kraja: BIGO - KOSTAJNIČKI ROBIN HUD

Image and video hosting by TinyPic

Kroz godine koje se narojiše obiđoh mnoge zemlje i gradove. Sela i naselja. Mora i planine. Upoznah mnoge ljude. Velike i male. Njihove običaje. Saznadoh o njihovoj tradiciji. Historiji. Međusobnim odnosima... S nekima postadoh prijatelj. Ponekima samo znanac. Treći brzo izblijediše iz mog sjećanja. Od svih, a tu ubrajam i Kostajničane, jedno ime ostat će trajno u mojim mislima. Moj prvi komšija. Iskreno - jeza me svega podiđe kad god se sjetim njega Kao što je On – takvih niti je bilo niti će biti. Njegov mi lik izblijediti ne može. Nikada... Nemiran. Plahovit. Iskren. Bez straha. Hrabar u nedogled. Ponekad potišten. U dubini duše mehlem za svaku ranu. Proganjao je pravdu. Presuđivao po skraćenom postupku. Bez mogućnosti odbrane. Bez prava na žalbu. Kajao se i silno ljutio na sebe zbog nepravde koju bi nehotice počinio nekom. Apsurdno nesrazmjeran bio je u svemu u odnosu naspram drugih.
BIGO – tako smo ga zvali, ušao kao mlad, i zanavijek ostao, legenda našega kraja. Vrijedilo bi zaista napisati barem neke od njegovih zbilja – banalne klasične istine:

ČUDO OD DJETETA

Image and video hosting by TinyPic
Već u ranoj mladosti pokazuje nadnaravne sposobnosti, neograničenu energiju, brzinu, snagu i hrabrost. Njegove akrobacije na konju u punom galopu izvodio je tako da bi mu i danas zavidjeli najveći svjetski cirkusanti i kaskaderi. Lahkoćom i neprimjernom brzinom penjao se na svako drvo i banderu, krov kuća i zgrada. Imao izuzetno razvijenu i istančanu tehničku virtuoznost. U dubini svoje duše gajio najsputilnije crte ljudskih vrlina.

PRIKINA DJECA I BIJELE TIKVE

Životnu radost Bigi je pričinjavalo “oduzimanje” mesa iz mesnica, robe iz tekstilnih firmi , hrane iz trgovina – da bi sve to podijelio sirotinji.
Hodao po krovovima. Svjetskim tavanima. Čas ga vidiš – čas ne vidiš. Kada je jednom kod Đule Prikine s tavana pobacao bijele tikve (poslastica na sijelima u dugim noćima) u prolaz između njene i kuće Žigića, podigao je karton koji je zatvarao rupu za ror i promolio glavu na dolje. Djeca, a bilo ih je mašallah butum – sedmero, vidjevši u to gluho doba glavu, počela su vrištati a neka pala i u nesvijest. Od tada više Prika i Đula nisu ostavljali svoju nejač kada su odlazili noću na sijela.

SAFIN PEKMEZ U ĆUPOVIMA

Doznao Bigo da je Safa Mušić spravila najbolji pekmez od šljiva. Sve to spakirala u ćupove, podigla na tavan, sklonivši ih od pogleda drugih i kako bi što duže trajalo. Dovezao Bigo u gluho doba noći zaprežna kola, popeo se na Safin tavan i pokupio čupove s pekmezom. Ujutro ih izložio uz Ilduzinu tarabu i napisao: Rajo, besplatno je, samo uzmite!

ĆAMILOVO GROŽĐE I VERANDA


Nigdje ljepšeg i slađeg grožđa nije bilo kao što je to bilo kod Ćamila Bobije. Ali kako ga probati kada nisi smio priči blizu ograde, a kamo li ući u avliju.
Jednog dana okupilo se, kao i obično, dvadesetak nas, oko Bige, a on će ti na jednom: “Da li biste malo grožđa probali?” Povikasmo uglas: “Jašta, brate”. Reče da ga pričekamo desetak minuta. Ma, čekali bismo mi i cijelu noć, kada je on u pitanju. I zaista, ubrzo se pojavio s punim sepetom prekrasnih plavih grozdova. “Evo vam, samo ljusku bacajte u sepet” - rekao je i prikriveno se smješkao. Kroz desetak minuta planulo je svo grožđe, a Bigo je uzeo sepet i nestao. Sutradan u ranu zoru, s jutarnjim ezanom, oglasio se i Ćamil. Inače kostajnička uzrečica za one koji pričaju glasno bila je: Šta se dereš k´o Ćamil Bobija! Taj put vikao je iz sveg glasa. Tresao se i Djed i Balj. Olijegalo se čak do željezničke stanice. Vikao je neprestano: “To su mogli uraditi jedino američki gangsteri”. Poslije podne dodao je: “I Bigo”.
Saznadosmo tog dana da je Bigo uzeo Ćamilov sepet iz štale, nabrao njegovo grožđe, a oljupinu, popevši se uz verandu, došao do spavaće sobe i objesio sepet o kvaku na vrata. Zadugo u našu (baš)čaršju i u školu išao sam gornjom (Salke Pilaušića) ili dornjom (Omladinskom) ulicom, nikako pored Ćamilove kuće. Osjećao sam dio krivice zbog toga što sam bio među onima što smo pljevili Ćamilovo grožđe.

LASO ZA POLICAJCA

Životna radost mu je bila provociranje i maltretiranje policije zbog pretjerane strogoće (batinanje nedužnih). Jednog dana kostajnički policajac, visok preko dva metra i veoma krupan, inače poznat po treniranju strogoće, zatvorio je njegovog brata Saliha. U poslijepodnevnim sahatima krenuo taj policajac kući, stanovao u dvokatnici Rončevića, sada prostorije Radio Kostajnice. Taman da vrata otključa, kad laso oko vrata snažno mu se zategnu. Takve junačine uglavnom su bili slabići u obrnutim situacijama. Ugledavši Bigu na tavanu kako čvrsto drži uže, počeo je molećivo: “Reci šta ti treba druže, sve ću učiniti za tebe” .
“Brata da si mi odmah pustio iz ćuze” - strogo prozbori Bigo. “Pusti me, odmah ću” . I zaista, za desetak minuta Salih je užurbano koračao Užici, a već u večernjim sahatima, iako su se zakleli obojica da neće nikom kazivati ovaj slučaj, naveliko se šaputalo o tome.
Bojale su ga se sve zloće ne samo našeg kraja.

BIGO ŽIVI - JAL ´ ŽIV , JAL´ MRTAV

Želio je da svakom pomogne. Razapinjao se cijelog života u vlastitoj protivrječnosti... Jednog dana nestalo je Bige. Pričalo se i prepričavalo: - bio je juče tamo, vidjeli ga ondje, razgovarao sa..., javio se sestrama... Pravili od njega čudovište, heroja, mrzilo i volilo. O Bigi je pisala svjetska štampa. Vjerovalo se i ne. Sve dok nisu počeli izlaziti feljtoni u tada najčitanijem nedjeljniku, zagrebačkoj Areni. Imao je pasoše mnogih država na različita imena. Bio šef najzloglasnijih gangsterskih podzemlja. Jedini pobjegao iz najčuvanijeg i najozloglašenijeg zatvora u Italiji. Neko vrijeme telohranitelj bio glumačkom ljepotanu Alenu Delonu. Ređale su se priče i bajke o Bigi, a on postajao sve veći i veći u našim očima i našim srcima. Valjda što je naš.
Jednog dana javili su familiji, početkom sedamdesetih, da netko od njih dođe u Pariz da ga identifikuje. Pogino, kazali su, u obračunu mafije. Otišao najstariji brat Avdo i nakon nekoliko dana se vratio. Svi su znatiželjni bili: kako je poginuo, šta je bilo, jesi li ga prepoznao...? Na sva pitanja nije bilo odgovora. Samo tuga i tišina.
Nakon izvjesnog vremena počele kružiti priče: Pojavio se Bigo. Bio preksinoć kod Ismeta Ometlića. Vidili ga prošlog ljeta na Jadranu. Donio sestrama i braći poklone. Stajalo Bigino auto cijelu noć ispre roditeljske kuće. Bigo u pratnji četiri telohranitelja prošetao kroz Užicu... I tako u nedogled. Sve do današnjih dana.
Niti jedno ime, ne samo kostajničko, nije uvijeno u toliko velova neobičnosti, tajni i paradoksa, kao što je BIGO. Zato, s pravom mogu kazati: Živi BIGO, jal´ mrtav, jal´ živ!

21.12.2008.

Sevdah vječni kostajničkom dušom teče: ŠTO SE ONO GUSTA MAGLA POKRAJ UNE SPUSTILA - KOSTAJNICU MILO MJESTO I NAS DVOJE PREKRILA...

Bosanska Kostajnica – postojala u doba Rimljana. Ime po kestenu dobila. U spisama prvi put se spominje 1258. godine. Kroz vijekove mijenjala gospodare. No, ono što se nije mijenjalo i što je vazda uzdahe mamilo - jeste pjesma. U ovom idiličnom gradiću pjevalo se i kad se tugovalo: na zelenim uzvišicama, avlijama, u džul-bašći, na Djedu i u Balju, sjelima, u divnim noćima i dugim zimama. Kad kostajnički fijakeristi zauzdaju svoje vrance čile. Umilni glas se pounjskom dolinom razlijevao bilo da pjevaju evladi ili gazije, landohani ili pehlivani...
Hima kostajničkog horizonta odvajkada je pjesma: Magla pokraj Une... Posebnost joj daje legendarna Zora Dubljević: 

Što se ono gusta magla,
Pokraj Une spustila
Kostajnicu, milo mjesto,
I nas dvoje prekrila.
A na Đedu, u boriku,
Dvoje mladih tuguje,
I tužeći jedno drugom,
Bijele ruke pružaju:
«Mislio sam da će prije,
ovaj svijet nestati,
neg' ćemo se naske dvoje,
mila dušo, rastati!»

Predivna sevdalinka ili poezija čežnje i neostvarenog života...

18.12.2008.

Kostajnička životna filozofija: NADIMCI S RAZLOGOM

Image and video hosting by TinyPic

Rijetki su Kostajničani koji nisu imali svoj nadimak. Bilo da ga je dobio u kući, školi, na poslu, negdje vani... Često smo se pitali: Zašto baš taj? A svaki je imao svoj smisao. I duboki razlog. Nekad otkriven. Ponekad zatajen. Evo nekih što mi padoše napamet:
>Kinderica>(imala puno djece), Rora, Vojin (iz TV-serije - zaboravio gdje se nalazi kada ga je pogodila lopta), Šeki, Bijeli, Gospođa, Lule, Bajlag, Cager, Guma, Trut, Kafana, Poskok, Tusa, Dubica, Dolar (bio u Americi), Mamica, Roklja, Bigo, Cigo, Hero, Cica, Brižitka (svaki grad uz našu Unu ima svoga Lera).

I za kraj recimo da su nadimci dio leksičkog blaga bosanskog jezika. U sebi sadrže elemente tradicije, običaja, životne filozofije i pogleda na svijet.

18.12.2008.

¤ Kostajničke prepoznatljivosti: TKO SE JEDNOM NAPIJE VODE S BUBNJARICE... ¤


Gledam srebrnasti potok što žuboreći teče. Izvor mu zovu Skakavac. Krivuda kroz johe. Nedavno, na samom ulazu u Bosansku Kostajnicu, iz pravca Bosanskog Novog, izgradiše česmu s koritom. Joha-sprajt prozvaše je. Od negdašnjih starinskih česmi, po kojima je Kostajnica prepoznatljiva bila, ni traga - ni glasa. Još u doba Rimljana u ovom idiličnom gradiću izgrađen je vodovod i postavljene mnogobrojne česme. S nestankom rimske epohe, turskog i austrougarskog vakta, te titovog vremena, nestale su i kostajničke česme. Meni najdraža bijaše na Meraji. Iz nje je tekao jaki, svjetli mlaz, najčistije, najslađe i najpitkije vode. Iz Bubnjarice. Stari bi često kazivali: - Tko se jednom napije vode iz Bubnjarice taj vječito ostaje vezan za Bosansku Kostajnicu.
Česme - ostale su jedino vječno u riznici moga srca.
Image and video hosting by TinyPic

18.12.2008.

Vrijeme sadašnje: USPJEŠNI KOSTAJNIČANI - HAŠIM-HAŠKO VALJEVAC

Eh, ti moji Kostajničani. Razasuti su širom dunjaluka. Danas ih ima među ponajboljim liječnicima. I među znanstvenicima. Sveučilišnim profesorima. U najpoznatijim tvrtkama. Sportskim klubovima…
Doduše, rijetki su u nekim oblastima. No, pojave se. Poput mitskog himalajskog snježnog čovjeka. Jedan od takvih je i Hašim-Haško Valjevac. Ponajbolji menadžer, a vodi dvije revizorske tvrtke. Jednu u Zagrebu i drugu u Sarajevu. Njegova renomirana kompanija sa stručnjacima specijaliziranih znanja i sposbnosti, ponajprije za finacije i knjigovodstvo, ostvaruje vrhunske rezultate. Menažerski tim Haškove firme tražen je širom Hrvatske i Bosne ponosne.
Šta još krasi ovog Kostajničana? Nasljedstvo roditeljsko – velika skromnost. I - poštenje iznad svega. U poslovnom svijet precizan je kao hirurg. Među njegovim draguljima jeste i ljubav prema Bosanskoj Kostajnici. I – Kostajničanima. Još je tu pregršt Haškovih lijepih svojstava. Srdačnost - bilo dijete, starac, znan ili stranac – Haško se svakom prvi javlja. Zauzimljivost – na poslu ili izvan njega želi pomoći svima, Kostajničanima posebno. Srčanost – na sve događaje “trkne” u Bosansku Kostajnicu iz Zagreba. Na svakoj je dženazi. I u svatovima. Za bajrame. Uz ramazan. Iznenadi on i Cicu, svoju vjenčanu kumu. Mora onda da “padne” sjeckani burek, najslađe Haškovo jelo, u čemu je, kako on sam kaže: - Cicka najbolja. Ne može se izbrisati prošlost, pa osim iskrenosti, postojanosti, čovjekoljublja, ruzmnosti i pravednosti Hašku treba dodati i fudbalsko umjeće.
Velika sličnost, likom i majstorlukom, bila je između njega i Sliškovića.
Punoćom duše pišem o ovakvim Kostajničanima!
17.12.2008.

Sjajne crtice iz mog djetinjstva: dr. KREŠIMIR HAJDIĆ, apotekar, najuglednija ličnost kostajničkog kraja

Image and video hosting by TinyPic

Hladni decembarski dan. Okolni brežuljci pokriveni snježnom bijelinom. Vjetar zavija tajanstve napjeve. Sve utonulo u sivilo neba. Vraćam se nanosima prošlosti. U misli mi bahnuo Krešim Hajdić. Kostajnički Apotekar. Na pretek je imao znanja. U tom vaktu doktorirao farmaciju u Beču. Mnogi Kostajničani, a bogami, i Dubičani, Novljani, Siščani, Banjalučani..., radije bi kod Hajdića nego kod ljekara išli. Spravljao je napitke, razne kreme, tablete... u svojoj vlastitoj laboratoriji. I ostali su dolazili ovom poznatom ugledniku kada ljekari nisu imali lijeka ili riješenja za njihovu bolest. Dovoljno je bilo kazati šta vas boli pa da za 20-tak minuta ili sahat vremena navratite po spravljeni lijek. Siromasima nikad nije naplaćivao uslugu. Ponekad veoma skupu i zahtjevnu.

Sjećam se kao danas. Rahmetli mati me poslala da mi nešto dadne za nekakav prišt što mi je narastao na mišiću lijeve ruke.Ponavljam u sebi zadane riječi: Dobar dan, možete li mi pogledati ruku i dati nekakav lijek. U tom bururetu stigoh do naše (baš)čaršije i Kahvića kuće u kojoj je bila smještena Hajdićeva apoteka. Ugledah poznati lik i poznati blagi smješak. Poluglasno promrmlja: Da to je On. Zbunio sam se. Počeo: ovaj..., onaj... Toplim glasom, s osmijehom na licu, upitao je: „Čiji si, to mi prvo reci“? Ni dan-danas ne znam šta se dalje događalo. Uglavnom sam na kraju dobio nekakvu crnu mast stavljenu u fišek. Da li sam ga pitao za cijenu? Zašto nisam ponudio mu pare koje sam nosio u ruci? Zbog čega me taj čovjek tako fascinirao? Tražim odgovore koji bi se mogli svesti: blagost, jednostavnost, pored take ljudske gromade – velika skromnost – to je ono što me omandžijalo.
Dr. Krešimir Hajdić, najmarkantnija, najinteligentnija i najškolovanija ličnost tog vremena, na vječni počinak otišao je u ranim šezdesetim godinama. Za života bio je religiozan i vjerovao u Boga što je smetalo tadašnjoj vlasti tako da mu na sahranu, iako se slila sva Bosanska krajina i Banija, niko od njih nije došao.

05.12.2008.

Ko to nama otvorene rane soli: NEGIRANJE PREFIKSA BOSANSKI – NEGIRANJE DRŽAVE BOSNE

Image and video hosting by TinyPic

Opet me obuzeo srklet. Neki čemer. Zabezeknutost. Sijaset ružni misli udarilo mi u glavu. Gubim kuvet. Duram – pa ne mogu više. Moram kazati. Naši blećci u općinskoj vlasti suglasnost dali da se briše prefiks BOSANSKI ispred imena - KOSTAJNICA. Bez obzira na presudu Vrhovnog suda BiH. Bez obzira na ustavne principe. Konstitutivnost i ravnopravnost naroda. Ti naši ćafiri i gurbeti jedini su „Bošnjaci“ u državi BiH što to učiniše. Bezbeli, zarad nekog sitnog ličnog šićara.
Vakat će im suditi. I njihovi evladi.
Znano je - ko je, kako i kada mijenjao nazive gradova, ulica, općina... I umjesto da se ukida Republika Srpska, nastala kao rezultat agresije, genocida i uništenja 200 hiljada bosanskih života – oni temeljno razaraju državu BOSNU od cijelog dunjaluka priznatu.
Uzalud vam landohani, hajvani, mahnitaši, hamali, pehlivani... BOSNE je bilo prije vas, a biće je InshAllah i poslije vas!

25.11.2008.

In memoriam - Mom dragom prijatelju Medi... i nema ga više: BALADA IZ PREDGRAĐA

Svaki život završava smrću. A svaka smrt mene uzbudi. Duboko potrese. Ožalosti. Zaustavi me u mjestu... Posebno kada odlaze meni drage osobe. Spisku umrlih pridružio se i Medo Mujčić. Bili smo skupa, doduše nakratko, ovog ljeta. Susret se desio u našoj (baš)čaršiji. Čak sam se obavezao, na njegovo insistiranje, da ću iduće ljeto doći mu u posjetu. U Hrvatsku Dubicu, gdje se nastanio u praskozorje minulog rata. Nisam ni slutio, niti naslućivao da će otići. Nenadno i šokantno preseliti se na Ahiret. Zbog toga su mi misli zbrkane. Mašta nemirna. Sudaraju se nezaustavljiva prolaznost i neizlčiječiva želja za vječnošću. Nikako da sagledam tu osnovnu smisao.

Nas dvojica, školskih kolega, razumjeli smo se, iako se nismo često družili. Životni puti odveli su nas izvan naše Bosanske Kostajnice. U đačkom dobu, čak smo jedno vrijeme sjedili u istoj školskoj klupi. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je to bilo u V osnovne. Prvi put sam mu, iako je skrivao, vidio suze, kada smo recitovali „Baladu iz pregrađa“. „Zašto“ – pitao sam ga kratko. „Kao da je meni napisana. Osjećam da ću na sličan način i ja okončati“ - rekao mi je. Uzalud sam pokušavao razuvjeriti ga u suprotno. Tiho je ponavljao: „Sirotinjo, sirotinjo, ... i Bogu si teška“. Obeshrabrujuće je djelovao na mene. Nisam u tom trenutku osjećao život, niti vido svijet, ni druge ljude. Uporno sam gledao u mog dragog Medu.

Moj odnos prema vremenu izmijenio se. Prema Medi Mujčiću, i sada kada je otišao, izmjeniti se neće. Jedino prazninu. I ponor osjećam. Nejasno se mislima vraćam u prošlost i svom Školskom poklanjam "Baladu iz predgrađa":

BALADA IZ PREDGRAĐA

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Neka mu preuzvišeni Allah dž.š. podari dženetske bašće!


Image and video hosting by TinyPic
Rahmetli Mede razred V b u Bosanskoj Kostajnici
22.11.2008.

Lijepe besjede u ljetnim noćima: ŠIROKO I VEDRO NEBO KOSTAJNIČKO

Image and video hosting by TinyPic

Kako je lijepo sjetiti se vremena kada su ljudi bili zadovoljni - mada nisu imali previše. Kada je čovjek volio drugog čovjeka. Sjetiti se negdašnjeg poštovanja prema starijima. Negdašnjih vrednota ljudskog života... E, upravo, u akšamske sahate, u prvim julskim i augustovskim danima prohujalog ljeta; da li kod Dade u restoranu, kod Šekija u kafiću ili na Piralu, raspredale su se priče. I to u društvu, kako-kada, dragih i jednostavnih ljudi: Huska, Bačić, Šidro, Adem, Mašo, Suljo B., Dino, Đele, Bibe, Meho V., Rile, Derviš, Alija J., Meća, Himzo, Huse... Čudili smo se prolaznosti našeg života. Jednu noć toliko smo se udubili u eglen da nas je pregnuo sabahski ezan i prodorno-melodični glas mujezina Kovačevića. Našu slikovitost i, priznaću, ponekad maštovitost, u „Partizanovom“ restoranu, kod našeg Dade, uljepšavale su pjesme u izvođenju Merime, kojoj bi na čarobnom glasu i fascinantnosti i te kako zavidjela Šemsa Suljaković.

U ovim hladnim i snježno-kišovitim novembarskim danima, dok se vraćam nanosima prohujalog ljeta, obuzima me sjetna čežnja za zavičajem. Za dragim osobama... Realnost je surova, a otuđenje od lijepih stvari sve veće. Pitam se kuda ovaj svijet toliko žuri?


Image and video hosting by TinyPic

10.11.2008.

¤ Zbog dobrote doktorove: PRIČA K˙O IZ NEGDAŠNJEG VAKTA ILI SUHIM ZLATOM NEK SE ZLATI ¤

Doš´o neki čudan zeman. Vakat zagađen politikom. Mržnjom... Čovjek se snebiva. Zlo, brate. Belaj svuda oko nas. Bruka. Sramota. Lijepe riječi ni za lijeka. A, kamo li postupka. Bosna je danas "Prokleta avlija".

I, onda - buna u srcu... Ljupko mi, prije nekoliko dana, zbori sestrić. Ponudi mi riječi koje me prenuše iz čemernih misli. Bi to za mene ljepše od svake ljepote. Bože moj, kako sam se ibratio. Već godinama ne zabilježi ništa slično.

- Nekidan iz Bosanske Kostajnice krenuli u ranu zoru roditelji i ja pravac za našu prijestolnicu. U putu, zaboli me zub - kaže moj sestrić, i nastavlja - tako jako da nisam mogao dalje voziti auto. Tu ulogu preuze mi otac. A, mati k´o mati - snuždila se, pa hoćeš ovo, hoćeš ono. U bunilu, nakon četiri sahata, stigosmo do šeher-Sarajeva. I pravo, u prvu zubarsku ordinaciju. Lijepa, moderna i savremena. K´o na Zapadu. Samo nekako toplina iz nje zrači. Bliskost. Osoblje ljubazno. Primiše me prekoreda. Doktor me pregleda. Dobih i injekciju, dade mi tablete... Za tren. Kao da mi je najveći kamen s leđa pao. I kahvu nam ponudiše. Sok... Mislim, biće papreno. Sve će nam to naplatiti. Vidio sam pomalo zabrinuta lica svojih roditelja. Znao sam, isto im se vrzmalo po glavi. Kada krenusmo, mati upita: Molim, koliko košta? - Ništa, muhadžirima i putnicima ne naplaćujemo usluge - prozbori doktor.

Sestrić priču završio. A, ja u bunilu. U san zanesen... Čudesan ljudski postupak za ovaj vakat. Zar to nije najvrednija ljudska vrlina. Poštenje... Suhim zlatom nek´ se kiti. Pun je dobrote. Morala. Etike. Gest visok kao Himelaji.

Ma tačno je: Bosna boluje. Ali, dok je ovakvih plemenitih ljudi - ima lijeka!

(Nek´ se zna: dr. Ervin Softić - stomatolog - Čekaluša 1 - Sarajevo - (033) 218-322 i 061-150-510 -
e-mail:softic.ervin@gmail.com)

25.10.2008.

Kostajničke školske prepoznatljivosti: ĐAČKE KECELJE I BLUZE

Image and video hosting by TinyPic

OŠ "Petar Mećava" - Bosanska Kostajnica - đačke uniforme: učenici V a razreda - godina 1969

Uživam u eglenu o davnašnjem vaktu. Miris kahve i toplina prostorije, uz beskonačni eglen ahbaba o onima što preseliše na Ahiret, gotovo da su me opili. Da mu se ne zahatorim, obazrivo i pažljivo skrenuh ga s te teške teme na đačko doma. Povlačismo paralele negdašnjeg i sadašnjeg učeničkog života. Zadržasmo se na đačkim unformama. U kasnim šesdesetim i ranim sedamdesetim obaveza učenika bile su školske kecelje za djevojčice i školske bluze za dječake. Učitelji i nastavnici nosili su mantile. Đačke uniforme uglavnom su bile plave. U svim nijansama te boje. Bila je to odora, iz koje smo u to vrijeme željeli izaći što prije. (Da smo bogdo zadržali je cijel život).
Nismo tada razmišljali da ona višestruko značenje ima: statusno, higijensko i društveno. Onaj ko ima kecelju ili bluzu, znalo se, ide ili se vraća iz škole. Đačka uniforma je čuvala i ono malo garderobe što smo imali. Neki su doduše i tada imali u izobilju. Ali, u školskoj kecelji sva su djeca ista, što je i te kako bitan socijalni moment. Zar i to nije imalo svoju veličinu!?
Danas. Djeca u školu ne idu uniformisana. Jedni nose brandiranu odjeću. Drugi imaju krpice s buvljaka. Treći hediju iz humanitarnih organizacija...
Truhli kapitalizam...

12.10.2008.

Bez pribranosti - KOSTAJNIČKA ŽELJEZNIČKA STANICA

Image and video hosting by TinyPic

Mnogo puta u životu stajao sam ovako pred polazak za Zagreb ili Bosanski Novi. Prvi puta u životu stojim na kostajničkoj željezničkoj stanici – bez povoda. I cilja… Obuzima me nekakvo uzbuđenje. Odjednom sam se našao na mjestu koje sam napustio i mjestu u koje se vraćam. Suočavam se s događajima kojima nisam dorastao. U mene se uvukao neobjašnjivi stid. Kajanje. Bezrazložni strah. Na mjestu sam koje sam nekad dobro poznavao. Odavde kretao na put. Školski, pa potom radni. Životni… U meni potištenost i melanholija.
Nekada su ovuda tutnjali vozovi. Danju – noću. Po sedamdesetak u toku 24 sata. Danas tek poneki. Sa kostajničke željezničke stanice uglavnom se u grad silazilo u fijakeru. Nije bilo tada taksi-limuzina. Romantika i ljepota pogleda… Teško se mirim s činjenicom da je ovo stvarnost. Porazi me uznemiruju. I nagone na strah. Kao katastrofe. I nezaslužena kazna.
Image and video hosting by TinyPic

14.09.2008.

Kostajničke čarolije zanatlija: FAMILIJA MUŠIĆ NASTAVLJA TRADICIJU FERHATOVIĆA

Posebne karakterne osobine Kostajničana jesu zanatske čarolije. Ponajviše u preradi metala. Gotovo u svakoj kući bio je bar jedan zanatlija: tokar, bravar, vodoinstalater, limar, automehaničar, električar… To je od davnina. Zanat se vijekovima prenosio porodično s oca na sina. I tako kroz generacije. Što je najviše zanatlija bilo metalske struke “kriva” je Tvornica plugova i ljevaonica željeza “Ferhatović”, koja je iz male zanatske radionice, (počela rad 1908.) prerasla u veliku fabriku.
U ovom poratnom razdobljuImage and video hosting by TinyPic, kada je u pitanju metalska struka, familija Mušić – Hamdija i Nihad – otac i sin – najbliže su ostvarenju snova nekadašnje braće Ferhatovića – prerastanje zanatske radionice u fabriku. Počeli su skromno, a već sada imaju proizvodne pogone koji zauzimaju, u prizemlju i na katu, površinu od preko 300 metara kvadratnih. U njihovim halama proizvodi se metalna galanterija za domaćinstva i stočarstvo, poljoprivredni strojevi, ali i proizvodi po narudžbi kupca. Sva proizvodnja je visoke kvalitete i povoljnih cijena što je osnovni razlog njenog stalnog uvećavanja. Hamdija, taj vrhunski majstor zlatnih ruku, zanat je “ispekao” kroz dugogodišnji rad u prototipnom odjeljenju Tvornice poljoprivrednih mašina, pa ne čudi što su mnogi strojevi u Mušićevoj radionici konstruktorsko njegovo djelo. Ni sin Nihad ne zaostaje za ocem tako da gotovo u svakom mjesecu “izbace” po neki novi proizvod. Na zanatskim poljoprivrednim izložbama i sajmovima njihovi proizvodi sve više zauzimaju značajno mjesto i pohvale posjetilaca.
U ovom sumornom vremenu, u kostajničku slijepu ulicu, kada je u pitanju rad i zapošljavanje, Mušići unose svjetlosti i nade…
 
 

 

03.09.2008.

RAZBORITE KOSTAJNIČANKE – TAHIRA – TAHA OMEROVIĆ

(Godina 1962. - Svadba Tahire-Tahe Dugonjić i Adema-Džerija Omerović)

Image and video hosting by TinyPic


U toku našeg života dešava se dosta toga što se podvodi pod slučajnost ili sudbinu. U ovim danima Šehri-Ramazana listam po uspomenama. Iako budan, duša sniva. Pojavljuju se slike. Radosti prošlosti svježe. Kostajničke avlije. Iftari. Ramazanska sjela… S divljenjem sam slušao noćne priče rahmetli Ilduze. Zvali smo je Baka Ilduza. Zamršene Čamilove zagonetke. Fejzine dogodovštine i glumačka ostvarenja. Bigine vratolomije i hrabrosti. Prepričavale su se i Mikijeve (Halid Ikanović) fudbalske čarolije. Često ostajali u nesuglasju o tajanstvenosti proročica Ulfete, Arife, Rašide… Zanatsko velemajstorstvo Ferida Ferhatovića nikad se nije dovodilo u sumnju… Sve je to na mene djelovalo, nekako, terapijski. Oni više nisu među nama. Nakon zla i belaja kroz kojih prođosmo - doš´o neki čudan zeman. Danas, u zagađenom vremenu, velika je i lijepa riječ. Ona liječi dušu.

Među takvim veličinama čija razboritost doseže rasplamsate zvijezde jeste i Tahira – Taha Omerović. Kada je god susretne osjećam punoću u duši. Raskošnost talenta da suosjeća s tobom u svakoj situaciji i njeno veselo srce daje čovjeku posebnu snagu i vjeru. U ljude. U ljudske vrijednosti. Poznajem je iz mlađahnih dana. Čak sam se „utrpao“ da se slikam na njenoj svadbi. Imala je prekrasnog muža. Velik čovjek i velemajstor svog zanata – soboslikar. Ima i četvero djece. Sve hajirlije. Ljepotice tri: Merima, Medina i Adema, te sin Adem mezimac. Spletom životnih gibanja bio sam joj jedno vrijeme i prvi komšija. Prefinjenog su karaktera bili svi. U poratnom razdoblju, u mojoj boli i tuzi za gubitkom najmilijih, u susjednom gradu, opet nam je vjetar sudbine odredio komšiluk. I opet Tahina svjetlost ljudskih osobina. Ona i rahmetli Adem-Đeri (Tahin muž), iako tad oronulog zdravlja, bili su nam kao NUR u dubokom tunelu. Baška im zahvala. Zbog takvih Kostajničana ne treba živjeti u prošlosti!

28.08.2008.

Tužno sjećanje: GOLUBOVI - FAJKANOV UKRAS ŽIVOTA

Na brežuljku sam odakle mi se otvorio vidik. Lutam pogledom. Zaustavljam se na kostajničkim mezarlucima. Odišu čistotom. Nekom čudnovatom bjelinom. Nišani različiti. Na jednom stoji zlatnim slovima uklesano ime - FAIK – 14.07.1951. – 16.08.2004. Već pune četiri godine otkako se preselio na Ahiret. A, kao da je juče bilo. Mi, djeca. Zajednička avlija. Igra. U njoj zečevi i golubovi. Fajkanovi ljubimci. Od tada pa sve do nenadne smrti golubovi su mu ostali ukras života.. Prolazio je rahmetli Fajkan kroz tužne i tragične događaje. Traume i stresove. Prošao kroz mnoge životne muke i patnje. Mijenjao staništa. Ali, zauvijek ostao vjeran svojim ljubimcima. Kao niko u Kostajnici. Pa, i šire.

Image and video hosting by TinyPic
U poratnim godinama iz Njemačke nije se vratio u svoju Kostajnicu. Nastanio se u sestrinoj kući između Siska i Petrinje. S puno plemenitih svojstava i sa „zlatnim rukama“, usporedo arhitektonski uljepšava kuću i okoliš, ali i izgrađuje golubarnik. Ma, kakav golubarnik – novu, prekrasnu kuću za svoje ljubimce. Skladnost ukomponiranih objekata pojačavaju i Fajkanovi ljepotani: Visokoletači, Listonoše, Paunaši, Gušaneri, Prevrtači, Perikeri… Njih oko 300.
Moglo se s rahmetli Fajkanom pričati o politici, ekonomiji, sportu, muzici… Moglo se rahmetli Fajkana pozvati u svako doba dana i noći da ti popravi vodinstalacije, struju, preveze nešto svojim kombijem, nabaci hodnik, postavi keramičke pločice u kupatilu, ozida garažu… Svakoj priči i poslu prilazio je ozbiljno i studiozno. Jedino se s Fajkanom nije moglo pričati o golubovima. Kada se povede eglen o njegovim ljubimcima zastane vam dah. Prosto vas očara njegovo ushićenje, slatke riječi i znanje o tim divnim pticama. Koliko dnevno golub može preletjeti? Koju brzinu može postići?. Koliko visoko se može vinuti? Kakvih sve vrsta ima? Kako žive i kada se pare? Šta jedu? Ma, sve je znao Fajkan o njima. I da je goub prva pripitomljena vrsta životinje. Da su golubovi prve ptice koje su počele živjeti uz ljude, da žive u paru, bez obzira na veličinu jata. Da su vjerne svom pertneru, a doživotno i svome jatu…
Sahatima je Fajkan, gotovo svake večeri, sijelio u golubinjaku. Pričao s tim izuzetno lijepim pticama.
Trgnuh se iz misli. Munjevito doneso odluku. Moram mu na mezar postaviti goluba. Što prije... Vratih se ponovo u sjećanja iz djetinjstva koja tako dugo i uporno traju u meni kada god se sjetim rahmetli Fajkana. Neka mu dragi Allah dž.š. podari dženetske bašće.

Image and video hosting by TinyPic

25.08.2008.

Suptilnost ljudske dobrote: KOSTAJNIČANKA ZUMRETA ŠARIĆ

Za Kostajničane veliki blagoslovljen dan bio je 12. juli 2008. goodine. Tog hisorijskog datuma, koji je ravan onome kada je osmanlijski sultan Abdu-ul Azizz poklonio gradiću na desnoj obali Une, za ta vremena graditeljsko čudo - džamiju, što joj po darovatelju ime nadjenuše - AZIZIJA - nakon rušenja ˝92.  izgrađena je na istom mjestu, ljepša i veličanstvenija. Bošnjačka srca topila su se od ushićenja i zadovoljstva kada je najvećim vakifima, reis-ul-ulema dr.Mustafa ef. Cerić, uručio ključeve da otvore kostajničku krasoticu. Prva vrata otvorio je Ibrahim Kulenović, druga  Ikanovići; Ahmed, Fata i Muhamed, a treća Zumreta Šarić i hadži Hatidža Gaćo.

U ovom ćemernom i kaharli vaktu, gdje preovladavaju isključivost, bahatost, prizemnost i vjerska zatucanost, postoje i one osobe koje nam obasjavaju svjetlost svojim dobrim djelima. Jedna od njih, koju krasi blagost, čestitost i moralnost, s najsuptilnijim crtama ljudske dobrote jeste – Kostajničanka - Zumreta Šarić. Gotovo nezamjećena. Tiha. Izuzetno poštena. Ozbiljna. Pametna... Znali smo za vakife Ibrahima Kulenovića, Ikanoviće; Fatu, Ahmeta i Muhameda, hadžincu Tiđu..., da su glavni i najveći donatori kod izgradnje kostajničke Azizija-džamije. Ko je znao da je među njima i Zumreta? Ko je znao da ona posjeduje pored ostalih vrlina i veliku darežljivost? Eh, upravo je to snaga i veličina jedne osobe. Bošnjanke. Bosanke... Ponosan sam na takve Kostajničan(e)ke. Malo je reći – HVALA - njenoj dobroti i ljudskosti. Neka je obasjava Nur Allahove milosti!

20.08.2008.

PIRALO - KOSTAJNIČKA KOPAKABANA

Na području Bosanske Kostajnice, od Plandišta do Igrališta, ima desetak atraktivnih prirodnih plaža. No, gotovo ni jedna nije uređena i opremljena u pogledu infrastrukture. O nekim drugim sadržajima da se i ne govori. Ipak, od prošlog, a posebno ovog ljeta, stvari se pokreću nabolje. Zasluge u prvom redu pripadaju novooformljenom Udruženju građana „Una“ u Kostajnici i njegovom agilnom predsjedniku Ahmetu Jajčaninu – Kafani. U svom bogatom sadržaju programa rada to Udruženje u prioritet je stavilo upravo uređenje i opremanje plaža, očuvanje okoliša i čistu Unu. Krenulo se od Pirala, najljepše, najatraktivnije i najposjećenije kostajničke plaže. Do Pirala je popravljen put, određen prostor za parkiralište, uređen okoliš i igralište za odbojku,, betonirana 30-tak metara prostora uz samu Unu, postavljene klupe i stolovi...
Ovog ljeta izvedeno je desetak radnih akcija. Radilo se, zabavljalo, a bogami i jelo i pilo. U refenu - naravno. Koga izdvojiti??? Šidru, Hasana Harbaša, Mašu, Adema, Kafanu, Ibru Hajdarevića, Meću Golića, Derviša, Husu, ekipu Šarića, Memića, Omera Žigića... Ma, svi su za udarničke značke!
Već dogodine – tvrdi Kafana – obogatit će se sadržaj plaže Piralo dovođenjem struje i pitke vode, izgradnjom natkrivenog prostora, uvest će se i novi sportsko-rekreativni i zabavni sadržaji, kvalitetna ugostiteljska ponuda, te nastavi izgradnju staze za pješake i bicikliste prema Plandištu i Igralištu.
Piralo će, kažu u Udruženju, vrlo brzo, uz pomoć Kostajničana, posebno iz dijaspore, uz rasnovrsnost i privlačnost, postati destinacija za obiteljsko uživanje, atrakcija za mlade i djecu, ne samo u ljetnom razdoblju...

24.05.2008.

U vezi bosanskokostajničke Azizija-džamije: MEGALOMANIJA ILI NEŠTO DRUGO?

Luster u Plavoj džamiji

Image and video hosting by TinyPic

Sada kada je izvjesno da će novoizgrađena Azizija-džamija – bosanskokostajnička krasotica – zvanično biti otvorena, tako je utvrđeno – 12. jula 2008. godine, može se kazati nešto što postaje vidljivo, o čemu se nekako šapatom priča, prepričava, u kuluarima iznosi, postaje javna tajna... Naime, za Aziziju  je vezano mnogo lijepih svojstava i butum dobročinitelja, ali ono što nosi gorak okus jeste ponašanje pojedinaca u vezi, i oko, izgradnje džamije. Od "darivanja" ćilima drugom džematu, gle čuda - u gluho doba noći, peripetija i ukidanja Odbora za izgradnju, čiju je ulogu preuzeo Upravni odbor IZ (stručnjaci za sve),  nekih količina utrošenog (repro)materijala, cijene pojednih građevinskih radova... Posljednji primjer je nabavka lustera.

Košta kažu 22.500 KM. I to najpovoljnija ponuda??? Samo da se ibratiš. Koliko se pojedinci megalomanski ponašaju?! U najmanju ruku kao da će oni donirati taj iznos. Prije toga kazano da za potpun završetak Azizije nedostaje oko 20.000 eura. Odmah se jave Ikanovići: Ahmet, Fata i dr.Muhamed – preuzmu kompletne troškove – oko 10.000 eura – postavljanje mihraba i minbera. Nedugo zatim opet treba, kažu oni isti, 20.000 eura. Izuzimajući sergije i pojedine donatore i vakife, pare se uglavnom skupljaju od dijaspore. I tako bi, sasvim je izvjesno, da li u ime vjere, Allaha, patriotizma, zavičja...? – išlo u nedogled.

Ne treba biti suviše pametan pa pogledati na internetu kako su to drugi gradili i radili. Potpuno transparentno. Zna se svaka prikupljena i utrošena para. Donatori. Vakifi. Računi... Kome li će, i hoće li uopće, (neki funkcioneri IZ kažu da samo Allalhu polažu račune) predočiti prikupljena i utrošena sredstva za izgradnju naše Azizija-džamije?

Ovaj je dunjaluk kratak, a ponašanje pojedinaca me sve više podsjeća na predznake sudnjeg dana – takmičenje ko će izgraditi ljepšu džamiju, čija će munara biti veća, luster veličanstveniji...

16.05.2008.

Kostajnička zbilja: NE ZASTIDI SE

 

Kostajničani! Ima nas širom dunjaluka. I svakakvih nas ima: dobrih, blagih, olujnih, otvorenih, ali i onih drugih - zlih, surovih, skrivenih... No, nekako se najviše ibratim tome kad sretnem bosansku fukaru koji s ponosom kaže da mu djeca ne znaju ili slabo znaju govoriti maternji - bosanski jezik. Među njima su i neki Kostajničani. To me je ponukalo da na svoj blog postavim tekst Abdulaha Bosnića:

NE ZASTIDI SE !!

Ove riječi jednoga BOŠNJAKA poklanjam svima onima u dalekom svijetu koji se stide svog porijekla ili su zaboravili BOSNU ili bosanski jezik. Ako prepoznaju koju riječ neka se sjete lijepih trenutaka iz bosanskog života, a Boga mi ima ih i sad.

Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njezinih dimija, bosanske sinije (sofre) i bošće iz svog djetinjstva, tevsije demirlije i bakarnog azbestnog ibrika, djuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije.
Ne zastidi se naših iz djetinjstva šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija,babine tihe eglene i nanine šarene šamije, dedine žute hadžijske abamije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa.

Nikad se ne zastidi avlijskog prušća i tarabe, žutog u avliji duda,drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kad te ispračala u Hrvatsku, Australiju, Sloveniju, Njemačku, Ameriku... To je, alahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.

Ne zastidi se božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, četenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta zerdeta.

To je Bošnjo tvoja koda kojom te je Uzvišeni označio, i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i djulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni.

Ne zastidi se Bošnjo dajidžinih šalvara kada ih obuće i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao.

Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu na cvijeće: zambak, sabljicu, hadžibeg, karanfil, majčinu dušicu, šekaik, pokraj cvijeća si uvjek prolazio kad si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi..

To cvijeće te je uvjek dočekivalo pored avlijske staze ogradjeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.

Ne zaboravi Alahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekom ugodiš i da se prilagodiš, uvjek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman. Ako je to tako, a jeste sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od dragog Alaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage bosanske adete.
Upamet!
13.05.2008.

¤ Kostajničke posebnosti: NJENO VELIČANSTVO - SVADBA ¤

Image and video hosting by TinyPic

 

Elvira Dugonjić i Sinan Dautović – 28.12.2007. – vjenčali se
Jasna Saračević i Haris Kulenović – 22.07.2007. – vjenčali se
Almira Dugonjić i Hasan Tihić
Mustafa-Bačun i Namka Suljić
Vahidin-Hido Budimlić i Nadija
Hasan Tihić i Almira Dugonjić
Sead Dugonjić i Rialda
Hasan Novljaković, Hasan Ikanović, Edin Suljanović
Maja Golić i Adem Plavulj
Đeneta Dautović i Redžo Mujčić
Sanda Korajac i Miralem Ikanović
Arif Omerović i Zumra Bašić - vjenčali se 17.02.2007.

I za kraj: Djeca će upravo zamijeniti blještavilo. Sreća, zadovoljstvo, osmjeh na licima biće ništa manje nego na svadbi. Ponovo će se plesati, jesti najukusnije torte… Čestitka svima!

Neću pisati o tome da li su svadbe bile po tradicionalnom ili modernom. Kombinirano ili sasvim drugačije. Kako su protekla vjenčanja. Ni o blještavilu – neću pisati. Ružičastim bajkama. Raskoši. Dodatnom glamuru. Neću pisati ni o vjenčanju kao sigurno najuzbudljivijem danu u životu svake žene i muškarca. Ni o princezama u bijelom. Budućim mladencima. Hoću da istaknem da u mnoštvu lošeg, kada je poratni vakat u pitanju, u Bosanskoj Kostajnici, najljepši dunjalučki posao jesu svadbe i vjenčanja. Svakog ljeta, u posljednjih nekoliko godina, Kostajničani, sa svih strana svijeta, hrle u svoj zavičaj da bi prisustvovali, po mnogima, najvažnijem događaju u životu. Ovom svečanom i ozbiljnom činu, osim mladenaca, nazočni su kumovi, roditelji, braća, sestre, familija, komšije, prijatelji…
Posebnost u tome jeste ta da su u 90 posto slučajeva oboje mladenca rođeni Kostajničani, što nedvojbeno ukazuje na svjetliju budućnost ovoga kraja. Veliki pad nataliteta za vrijeme ratnih i nekoliko poratnih godina u gradiću na desnoj obali Une zasigurno će se zaustaviti - odnosno početi progresivno rasti.

Prisjećam se nekoliko mladenaca:
06.05.2008.

¤ Kostajnička (baš)čaršija: SJAJ PROTKAN IZGUBLJENOŠĆU DUŠE ¤


Image and video hosting by TinyPic
Za mene postoje samo dvije BAŠČARŠIJE. Jedna u Sarajevu i druga u Bosanskoj Kostajnici. Sve ostale su samo čaršije.
Od davne 1862. kada su se u Bosansku Kostajnicu doselili protjerani muslimani iz Srbije, pa sve do 1992. godine, kada je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija – s bosanskokostajničkom čaršijom se počinjalo i završavalo. Svaka priča, teorema, historijska činjenica, kulturni, zabavni, muzički ili sportski događaj, svaka kupovina i popravka – obavljane su u čaršiji.
Brojni dućani, brijači, fotografi, krojači, obučari, optičari, sahadžije, apotekari, mesari, pekari, slastičari, čevapdžinice – pronašli su svoj bivak u tom šarmantnom kutku gradića na desnoj obali krasotice Une. Imala je ona uzase i mirisni park, s najljepšom krošnjom raščešljalog divljeg kestena. Prepoznatljiva je bila i kao glavno kostajničko šetalište. Po Spomen-česmi u parku. Krasili su je i vrhunski majstori svog zanata: krojač Salih, a potom njegov sin Suljo Džogaz, brijači Sabrija Džafić i Sulejman Čaušević, a kasnije Adem Šarić. Mesari Pero Prpić i Salih Mujčić. Pa, potom Salihov sin Halid. A na kostajničku vruću janjetinu kod Redže Delismajlovića, čiju je tradiciju nastavio njegovog sin Hasan, između Une i Unčice, hitali su čak iz Zagreba, Siska, Banjaluke…
Danas – sve je isto, samo Bošnjaka nema. Nema duše čaršijske. Neki novi ljudi. Novi običaji. Da li će u najljepši i najzanosniji kostajnički dio – (baš)čaršiju – uz sjaj, da se vrati i duša kostajnička - vrijeme će pokazati?!
03.05.2008.

¤ Vrijeme sadašnje: PONOSNE KOSTAJNIČKE HANUME ¤

Image and video hosting by TinyPic
Neizliječivo i nepopravljivo razmišljam o prohujalom vaktu. U posljednjem ratu kod Kostajničanki se se desile velike i nagle promjene. Sve je poremećeno. Podnijele su i ono što izgleda nevjerovatno u našim ljudskim životima. Užas. Strah. Glad. Psihička i fizička maltretiranja. Ubistva. Neke i silovanja... Međutim, o tim stvarima uglavnom je stvoren zid šutnje.
U poratnom razdoblju polahko se oslobađaju straha i trauma. Liječe ranjive duše. Bez tuđe pomoći. Spasonosno dejstvo pronašle su u druženju. Gotovo svake subote se okupljaju. Razmjenjuju mišljenja. Recepte. Obilježavaju za njih značajne datume. Uz muziku i pjesmu. Pažnju i gostoljublje pružaju i onima koji im se pridruže. Učtivosti i srdačnosti ne manjka. Tvrd i oskudan život zamjene i pokojim izletom. Do Šeher Sarajeva. Tuzle...
02.05.2008.

Zov modrooke Une: LEDOBRANI UZ DRVENI MOST

Image and video hosting by TinyPic

Ledobrani uz kostajnički drveni most. Imam samo fotografije. I sjećanje. Služili su za zaštitu od leda. Kostajničanima i mnogo više. Urezali se u identitet.. Postali dokaz junaštva i smisao života mnogih.S njih se učilo skakati u modrooku Unu. A onda, s Napoleonovog mosta. Naravno, to umijeće izvodili su samo najhrabriji. I to s elementima akrobatsko-gimnastičkim. Na noge ili glavu. Najefektnije su bile „laste“ i „prelomi“. Prolaznicima, kupačima, ribarima i namjernim promatračima je zastajao dah. Mamio uzdah.
Kostajnički Ikar, mitski letač, bio je Salih Saračević – Pante. Onako skladan, visok i vitak, kada se vine u dubinu i postigne savršenstvo tijela, stariji su se divili, a djeca aplaudirala. Najbolji ronilac, koji je doticao dno vode duboke po nekoliko metara, bio je Muharem Đafić – Hero.
Nažalost, stari drveni most je srušen već davne 1969., ledobrani također. S njima je nestalo i priča o skakačima i roniocima dviju Kostajnica
Image and video hosting by TinyPic

12.04.2008.

Kostajničke prepoznatljivosti: DJED – IME STARCA, A VJEČITO MLAD

Image and video hosting by TinyPic

Djed – šumovito brdo. Park. Vidkovac. Brdo uzdaha. Kao da je izronilo iz ljepotice među rijekama – Une. Preko koje se pružio Napoleonov most. Zanesenjak spojio obale. A po njima prosule se Kostajnice – Bosanska i Hrvatska. Djed, ime starca, a vječito mlad. Omiljeno šetalište. Izletište zaljubljenih. Razočaranih. Usamljenih. Izgubljenih Djece. Staraca. Romantičara.
Djed – priča za sebe. Pun tajnosti. Znatiželje. Skrovitosti. Prvi put se spominje s tim imenom: Dyed - 1653. na crtežu grada Kozthanicze (Kostajnica). Jedna od najvećih znamenitosti obiju Kostajnica postaje nakon što ga poznati hrvatski pedagog Davorin Trstenjak, koji je po kazni poslan u taj gradić, u deset godina svog djelovanja (od 1889. do 1899.), s učenicima, uredio i pošumio crnogorićnim drvećem. Ponajviše vitim borovima i jelama. Znao je taj vizionar da će Djed postati najomiljenije mjesto mladih koji se vole. Sa svih strana. I prostora. Želio je, u to vrijeme, da đaci uče i radeći. Razvijajući pritom estetske i moralne vrijednosti.
A danas. Danas je Djed i dalje atrakcija. Porušeni zidani objekt u posljednjem ratu nadomjestila je drvena skandinavska kuća-restoran. Dar Vlade neke od tih zemalja. Omiljeno izletište, s kojeg „puca“ prekrasna panorama pounjske doline. S istančanom ljepotom. Najomiljenije mjeso mladih. A mladost je zalog naše budućnosti!!!

03.03.2008.

Kostajničke poznate i priznate familije: PORODICA FERHATOVIĆ

Image and video hosting by TinyPic

To je ironija subine. Prognani iz Srbije. Tačnije iz Užica. Godine 1862. Emka i Salih Ferhatović sa svoje troje djece započinju nov život u Bosanskoj Kostajnici. Tada misleći, kao i mnogi drugi što stigoše s njima, da više nikada prognani biti neće. Sinovi Rasim i Mehmed, te kćerka Sabrija odrastali su u skladnosti i harmoniji porodičnog života. Godine 1908. braća odlučuju otvoriti privatnu kovačko-bravarska radionica za održavanje i proizvodnju ručnih poljoprivrednih alata, te metalne galanterije. Radionica ubrzo prerasta u preduzeće za proizvodnju zaprežnih poljoprivrednih sprava: plugova, drljača, sijača i kopača, uz koju je i ljevaonica željeza. Fabrika braće Ferhatović postaje poznata i priznata širom tadašnje Jugoslavije i Balkana. Seljaci s tih prostora vjeruju samo u poljoprivredne sprave i mašine izrađene u kostajničkoj tvornici. Priznanja i nagrade dolaze sa svih strana, a gotovo ni jedan sajam ne prolazi bez dodijele odličja toj fabrici. Među brojinima izdvojimo tada čudo od poljoprivredne sprave, prvi put u svijetu napravljen plug obrtač, koji je na međunarodnom sajmu u Solunu 1931. godine dobio zlatnu medalju "Gran-Prix".

Iako su uglednici u privrednom svijetu i okosnica svih zbivanja u Bosanskoj Kostajnici, porodica Ferhatović živijela je skromno. Strpljivo radeći i gradeći ljepšu budućnost za sebe, ali i mnoge, mnoge druge. U fabrici nisu mogli raditi samo oni Kostajničani koji nisu htjeli.

Sve je poremetio Drugi svjetski rat. Braću Ferhatović, uz još nekoliko uglednih kostajničkih muslimanskih imena, odvode i ubijaju ustaše, a odmah po oslobođenju (1946)tadašnje vlasti imovinu Ferhatovića nacionalizuju i jednim dijelom konfiskuju.
Od časne i po čojstvu poznate familije Ferhatović u Bosanskoj Kostajnici ostaje samo sin Mehmedov – Ferid. Ostali su, nakon tužnih i tragičnih događaja otišli trbuhom za kruhom. Ferid Ferhatović nastavio je raditi u negdašnjoj fabrici njegovog oca i strica. Postao vrhunski velemajstor, opće uvažen. Odmjerenog držanja, sabran i ćutljiv uistinu o njemu su se ispredale priče, bajke i legende.

A, onda je došla godina 1992. I, ponovo su Ferhatovići, (familija Feridova) kao i prije 130 godina njegov dido i nana, morali u izbjeglištvo. Ferid se zaustavio na sjeveru Europe. U Švedskoj. Pokušao se prilagoditi. Nije išlo. Badava ribarenje kao nekada na Uni. Odlazak u lov. Srce mu je prepukolo 2002. Iza njega ostali su supruga Rahima, te sinovi Mehmed i Zlatko, sa svojim familijama.
Zadnji put je boravio u Bosanskoj Kostajnici 2001. godine. Pričali smo... Ali, mnogo toga nismo stigli da kažemo. Saznanjem da se preselio na Ahiret u meni je ostalo jedno veliko, veliko prazno mjesto. Gubitak. Gubitak i za rodni grad koji sve više tone u besmisao.

Image and video hosting by TinyPic

28.02.2008.

Kostajnička nostalgija: RA-RA-RADNIČKA ODMARA SE KLASA

Image and video hosting by TinyPic

RA-RA-RADNIČKA ODMARA SE KLASA - DOK PLAVI JADRAN SE TALASA
I danas, nakon toliko godina, gledajući stare fotografije iz moje BK-sehare, s nostalgijom, prisjećam se kolektivnih godišnjih odmora. Ljetovanja na moru. U turama po deset dana. I na jednake rate, od tri do šest mjeseci. Sve u režiji nekada popularnih sindikata. Šansu je imao svako da ljetuje. Jedino vrijeme odmora bilo je prema rasporedu: prvo bračni parovi s djecom, pa bračni parovi bez djece, potom oženjeni i udati, a da nisu oboje radili u istoj firm, samci …
Uz regres za godišnji odmor i crkavicu od plate uživalo se na plavom Jadranu.
Danas: Izgubili smo radnička odmarališta i odmor na moru, dobili strance u našim odmaralištima i hotelima, a odmor koristimo za dopunsku zaradu da se preživi. Izgubili besplatnu zdravstvenu zaštitu, dobili učešće i plaćanje zdravstvenih usluga. Izgubili besplatno školovanje za sve, dobili škole i fakultete za ‘elitu’ koja može platiti. Izgubili smo poštenje, moral i ljudskost, dobili licemjerje, prevaru i neljudskost.

27.02.2008.

Kostajnička prepoznatljivost: Kroz aleju kestenova – DRVORED MOG DJETINJSTVA

 

Image and video hosting by TinyPic
Kostajnica. Ime joj, kažu, nadjenuše po kestenu. Onom pitomom. Mogla se zvati i Kestengrad.
Međutim, drvored mog djetinjstva – divlji su kestenovi. Nadaleko prepoznatljiv znak gradića smještenog na desnoj obali Une. Aleja divljih kestenova. U glavnoj ulici. Od Dječijeg doma do naše (baš)čaršije. Te između mostova - od Unčice do Une (hvala Uzme za tačnu konstataciju). S jedne i druge strane. Razgranate krošnje ukrasnih stabala. Zasađenih još u vrijeme austrougarske vladavine. S impozantnim dimenzijama. Izuzetnu ambijentalne vrijednosti. Fascinantan pejzaš djelovao je očaravajuće. A tek opojni miris!?
Lijepi, simetrični, bijelo, žuto i ljubičasto pjegavi cvjetovi nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Posebno ne mlade. Taj dio ulice zvali su Aleja ljubavi. Omiljeno šetalište zaljubljenih.

Danas. Nema više drvoreda mog djetinjstva. Nema Aleje divljih kestenova. Ni gustih lisnatih krošnji. Nema više balkanskih ljepotana. Sve je manje i ljubavi... Kažu, ko ne poštuje ovo drvo na niskom je stepenu civilizacije

21.02.2008.

Kostajnički mali-veliki ljudi – FADILIN DŽAMLI PENDŽER

Image and video hosting by TinyPic

Sjećanja iz djetinjstva uporno naviru. Ni sada misli ne miruju u meni. Odlutale do Bahtinog sokaka... Iz jedne kuće, i ljeti, i zimi, dim se uvijek izvija. Kuća puna života. I djece. Prije -Meleća, Muća, Muharema… Komšijska, rodbinska, gostinska… Žagor je dopirao jal´ iz avlije, jal´iz kuće. Ptičije cvrkutanje. Lavež pasa. Blejanje ovaca. Jariča...
Naneseli vas put kroz Bahtin sokak, bez obzira da li ste znanac ili stranac, samo glasnije viknite: “Šta radiš Fadila”? Odgovr će bit jasan i glasani: “Hajd´ na kahvu!” I tako godinama. Desetljećima. Ništa se promijenilo nije. Mada sam ponekad jasno vidio i snažno osjećao riječ što je zovu – sirotinja. I pored toga – nikad potištena. Žena za divljenje.
Kroz nju predstavljam i druge žitelje Gradića Pejtona. Jer, istinsko gostoljublje genetski je u našim Kostajničanima. Ono je veliko. Veličanstveno. Grihota bi bilo prekinuti taj dragocijeni lanac.

02.02.2008.

URAMLJENE KOSTAJNIČKE LJEPOTICE

Eh, otkad znam za sebe, naše Kostajničanke su na skali ljepote uvijek kotirale veoma visoko. Nisu to moja smjela mišljenja, nego podaci sakupljeni dugogodišnjim slušanjem priča Novljana, Dubičana, Prijedorčana, Siščana, Krupljana...  

Danas gledam našu praznu (baš)čaršiju. Tišina. Nepomičnost. Ćutanje, gotovo samrtno... Nije to od studeni. Ni duge zime. Razmišljam... Bilo je to davno. Vrlo davno. Krajem šezdesetih i sedamdesetih, prošlog vijeka. Nastojim da se sjetim da li je ikad tih godina moja (baš)čaršija bila prazna. Bez djece. Bez mladosti. I njenih ljepotica. Ne mogu se otrgnuti od tih misli... Ovuda su, zaista, šetale, šepurile se, kostajničke ljepotice. Paunice. Sve ljepša od ljepše. Pitao bih – gdje li ste sada ljepotice naše. Ali koga? Nema koga da pitam. Niti ima koga da me čuje... Ta briga mijenja i oblik i težinu današnje Kostajnice. Ipak, biće svjetlosti. I ljepotica kostajničkih. Mnoge su već stasale. Kao i nekad šepurit će se one našim Šeherom.

 

Sjetih se Nisvete Gačo, Rahime Ferhatović, Ilmije Džakulić, Tifke Podinović, Nisvete Golić, Emine Čaušević, Lele Novljaković, Rifete-Riki Mustić, Rajfe i Mine Šabić, Emire Krupić... Većina ih je bila visoka. Lijepo oblikovanog, skladnog i pravilno razmjerenog tijela. I vitkih nogu. Neobične ljupkosti. Svježine. Nekako - nevine ljepote. Ljepote od koje oči odvojiti ne možeš. A kada ih ugledaš - samo se snebivaš...

 

Žao mi je što ne znam pronaći mekše i finije značenje. No, znao sam jednu od tih mnogobrojnih ljepotica uramiti za sebe!!!

28.01.2008.

Kostajnički rekorderi: IBRO GABAC - ŽENIO SE 19 PUTA

Image and video hosting by TinyPic
Progone me misli - kako mu je bilo prezime? Svi smo ga znali, i zvali - Ibro Gabac... Da, Muzaferović se prezivao.
Bože moj, kako mi je taj čovjek, sitan, veoma niskog rasta i s grbom na grudima, bio drag. Beskrajno zanimljiv. Bilo da priča, grohotom se smije, pravi nekom "smicalicu". Uvijek sam se čudio njegovom brzom reagiranju. Inteligentnim odgovorima. Spremnosti na šalu. Ljudskih osobina imao je na pretek. Za vrijeme tradicionalnog susreta debelih i mršavih, uz prvomajske praznike, obavezno je bio sudac na tim nogometnim utakmicama. Na magarcu i sa zvonom - umjesto pištaljke. Rezultat je uvijek bio neriješen.
- Iako u to vrijeme nije bilo veš-mašine, rahmetli Ibro Gabac je stizao svu našu opremu pripremiti kako za utakmicu tako i za trening. Uvijek je sve bilo čisto, uredno i na broju. Poslije svakog treninga ili utakmice čekao nas je obavezno čaj, a ponekad i čašica žestokog pića. Dozvoljavao nam je da ostanemo u prostorijama poigrati karte, šaha... Bio je uvijek raspoložen, spreman na šalu. Zezao je on nas, zezali smo mi njega. Bilo je to nezaboravno vrijeme i neka mu je rahmet duši – napisao je na bosanskokostajničkoj web-stranici Sakib Pilaušić, dugogodišnji igrač bosanskokostajničkog Partizana, gdje je Ibro Gabac bio oružar. Maestralno je „krivotvorio“ sportske legitimacije kako bi netko tko nije imao pravo igranja ipak zaigrao. Bilo da su godine u pitanju, vremenska zabrana, ljekarska potvrda, ispričnica…
Ipak, kostajnički rekorder je u ženidbi. Čak 19 puta. Dovodio je svakojake mlade: lijepe, mlade, crne, plave, debele, mršave… I sve su ga voljele ili zavoljele u braku. Glavni provodadžija rahmetli Mehmed Bobija, naočit i lijep, s izrazitim šarmom za priču, ponekad je mladu, kobijagi, poveo za sebe. No, usput su se ipak dogovorili da je Gabac mladoženja.
I pored svih „nestašluka“ Ibru Gabca su u obje Kostajnice, Hrvatskoj i Bosanskoj, ali na Baniji i Bosanskoj krajini, svi cijenili i poštovali. Znao je jednostavno postići ugled.
Otet je od života. Udarilo ga je auto kada je s igrališta prelazio cestu da bi stigao u prostorije Kluba. Od posljedica te nesreće ubrzo je preselio na Ahiret. Autom ga je udario Kostajničanin s kojim je bio veoma blizak. To je ironija sudbine…

17.01.2008.

¤ Kostajničke poete: ŠERIF TIHIĆ ¤

Image and video hosting by TinyPic

Tvrd sam i strog prema sebi. Ali i prema onima s kojima sam blizak. Od svog i njihovih života nestvaram priču. No, evo izuzetka. Kostajničanin - Šerif Tihić. Pjesnik. Neću ćeprkati po njegovoj biografiji. Tek toliko da je rođen 19. marta 1944. godine. Rahmetlija; majke Šefke, zvane Nica i oca Arifa. Braća su mu Hasan, zvani Dubica (živi u Bosanskoj Kostajnici), Husein, zvani Jole (sada u Ključu) i sestra Zada (u Francuskoj). Znaju ga prije rata - Kostajničani. U poratnom razdoblju Sanjani. Ipak, autorova djela najbolje kazuju o njemu. Tri zbirke poezije: Baglame škripe, Avlija i Česma čemerlija.
Evo šta o piscu i njegovoj poeziji kaže profesorica Bisenija Mušesdinović:
- …pisac kroz pjesme želi učiniti vječnim život čovjeka, koji je suočen sa svojim jučer, pisao danas kako bi ga sačuvao za sutra. Njegove pjesme su kao česma uzdaha, čemera, bola za onim što je bilo. Pisac u svojim pjesmama motive pronalazi u izvoru, gradu, kamenu, ulici.. U sebi sublimira emocije koje čovjeka guše, pa se čini da je vrisak jedini način da progovori o tuzi i zatečenosti pred onim što se dešava jednoj 'naprednoj civilizaciji'. U takvom okruženju majka je jedini simbol vječnog, čistog i iskrenog. Pred tim simbolom javlja se stid, ali i opomena pred onim što život nosi.
Tihić svoje stihove slaže u katrane i tercine, ali bez metričkih pravila koja su odlika vezanog stiha. Dakle, gradi slobodan stih. Pjesme mu ritmički određuju odabir leksike, specifična upotreba boja, te stilske figure (sintenzija, asonaca, aliteracija, retorsko pitanje...).
U zbirci je izvjestan broj pjesama inspirisan zavičajem. Tako svako sječanje na Kostajnicu budi nostalgiju, dok su Sanski Most, Una i Bosna svakodnevnica iz koje crpi energiju za odgovor da li da se preda sumraku. U toj borbi njegove vjetrenjače su stvarne, one sijeku mutne oblake, i iza njih ukazuje na sliku rodne Bosne, koja ima svoju dolinu suza, ali i grad cvijeća. Tihić nije pjesnik koji postavlja pitanja u vezi sa sudbinom čovjeka, već i traga za odgovorom. U pjesmi 'Rušitelji' kaže:
'Ovde i sedre plaču
A ova obala
Nekad moja najveća ljubav
Sad je neki sivi spomenik...'

Dalje u odgovoru nastavlja u stihovima pjesme 'Zemlja u magli', gdje,iako se koristi retorskim pitanjem, jasno odgovara kada kaže:
'Kako da živim u rodnom mjestu,
Kad u njemu duša bez duše hoda,
A mravi mrave gaze
Eh, gdje su im duše, gdje su im duše?'

Zbirke poezije Šerifa Tihića su izvor na kojem bismo trebali osjetiti kapi suza onih koji su nošeni sudbom ostajali bez staza djetinjstva. Ali i onih čiji su nada i sabur umiveni tom tugom rađali snagu i vjeru u bolje sutra. Sutra u kojem neće biti čemera.

11.01.2008.

Teče priča o starom zemanu: BAHTIN SOKAK I DR. BISERA TURKOVIĆ

dr.Bisera Turković Iskopavam događaje iz zaborava. Podsjećam mlađe Kostajničane na negdašnje običaje. Tradiciju. Ljude… Zasigurno je malo onih koji znaju da je doktor Bisera Turković, ambasadorka BiH u Washingtonu, odrasla u Bosanskoj Kostajnici. Njen rahmetli otac, Kostajničanin, Muharem Rešić, živio je i radio u Zagrebu. Još u predškolskom vaktu izrazila je izuzetnu sklonost za vjeronauku. Znala je usred igre stati, i pitati: “Koliko je sati? Neću da zakasnim u mejtef”. Bila je mezimica u naninoj kući, među vršnjacima u Bahtinom putu. Tamo se najčešće igrala. I u mejtefu, gdje je bila najmlađa. Poslije je otišla. Prvo u Zagreb, pa Sarajevo, Australiju, Ameriku, Beč… No, uvijek se vraćala našoj Bosni. I svom mjestu odrastanja. Jednom je izjavila da pored rahmetli nane Bahte, tetke Fadile, sada već rahmeli tetke Nure, iz dana djetinjstva posebno se upećatljivo sjeća kandilja s vitke i visoke kostajničke munare. I radosti sjedanja za iftarsku sofru. Oni koji je poznaju za nju imaju samo lijepe riječi. Ponosna Bošnjanka. Krajnje obazriva i pažljiva. Prefinjenog karaktera.Suptilne pobožnosti i bogobojaznosti. Osnivač je SDA s rahmetli Alijom Izedbegovićem. U ratnom bururetu njena uloga za BiH je ogromna. Jedna je od najmarkantnijih ličnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda. Pored diplomatskih i naučnih obaveza, agilna dr. Bisera Turković, odgojila je i iškolovala troje predivne djece.
Image and video hosting by TinyPic

09.01.2008.

Sjećanja: KOSTAJNIČKI MUJEZIN

 

Image and video hosting by TinyPic
Gotovo uvijek zaustavim se pred haremom Azizije-džamije. Proučim El-Fatihu, ali i redovno se sjetim našeg rahmetli mujezina. Bože moj, kako sam u tom vaktu imao puno razumijevanja i obzira prema tom čovjeku. Čudesno je bilo gledati ga na šerefi visoke, vitke munare. Jedne od najljepših džamija tog vakta. Činilo mi se da je u oblacima. A tek kad zauči. Prelijep, milozvučan i prodoran glas lebdio je poviše kostajničkih krovova, dolinom modrooke Une. I, to bez ozvučenja. Najljepši božiji dar koristio je pet puta dnevno – pozivajući vjernike na namaz. Uvijek tačan. Nikad nije kasnio s ezanima. Studen. Kiša. Oluja. Vjetar. Tama... Nisu ga mogli omesti. Nije ima platu mujezina. Tek ako mu se nešto da za vrijeme bajrama. Eh, da mu je u ovom vaktu bilo mujeziniti. Nejma više đabaluka. Sve se naplaćuje.
Ovaj ćutljivi i uzdržljivi čovjek, pomalo tajanstven, teško je preživljavao sa svojom familijom. Poštenje i vjera bile su iznad svega. Tek kada su se godine namnožile dozna mu ime: Jer, svi smo ga jednostavno zvali: Naš mujezin. Inače, Mustafa Bešić – Naš mujezin, bio je cijenjen i poštovan. Rado viđen gost u svakoj kostajničkoj kući. Mevlude učio. Četvero djece na selamet izveo: Huzeir, Harče (rahmetli), Fatima i Ibrahim.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao je da je pohvalnije biti mujezin nego imam. Učeči ezan mujezini čine dva velika hajra: pozivaju ljude onom što je nakon šehadeta najbitnije kod svakog muslimana, a to je namaz. I, drugo; mujezini su ti koji objavljuju početak posta i iftara prilikom kojeg svaki vjernik ima dvije radosti: jelo nakon gladi i susret s Allahom na Sudnjem danu za ispošteni dan za kojeg će ga njegov Gospodar nagraditi



09.01.2008.

¤ Posebnosti: Đ E N A Z A ¤

Image and video hosting by TinyPic
Đenaza - muslimanski vjerski obred, u Bosanskoj Kostajnici, imao je svoju posebnost. Djeca su nakon sahrane dobivala poklone - novac, bombone... Stali bi u red, a netko od rodbine ili organizatora dijelio bi darove. Tako su se najmlađi privikavali na obavezu prisustva đenazi. Ovaj običaj u drugim sredinama nije postojao.
No, ni đenaze više nisu kao što su nekad bile. Dobrano se izmjenila Kostajnica. Ljudi se izmjenili. Običaji - postali drugačiji. Iskrivili se tradicionalni, pa rekao bih i vjerski običaji. Sada se na đenazama događaju neprimjerne i neumjerene ceremonije. Novatorije i natjecanje: u hrani, u izradi nišana, vjencima, buketima cvijeća, godišnjicama, nagradživanju imama...
Kako se vratiti vjerskim adetima kada u svemu tome učestvuju imami - radi svoje koristi. Da li ćemo se, kada su u pitanju đenaze, okrenuti vjeri i svojim korijenima? Pitanje je u prvom redu za Islamsku zajednicu, koja bi trebala odigrati ključnu ulogu.

08.01.2008.

¤ Prizivanje davnog vakta: KOSTAJNIČKE PLAŽE ¤

Image and video hosting by TinyPic
Misli su mi uglavnom tužne i duboke. Punoću duše osjetim tek kada "otputujem" u zavičaj. U prizivanju davnog vakta sjetih se kostajničkih plaži. Plandište. Piralo. Karaula, Igralište. Unske ade... Svoj spokoj, upravo sam pronalazio na tim mjestima. Često sam odlazio na obale Une i kada nije bilo vrijeme kupanju.
U ranim mladalačkim danima odlazio sam na Plandište. Šljunčana plaža. Najveća. Potpuno prirodna. Oko dva kilometra uzvodno od (baš)čaršije. Tih godina najposjećenija. Vremenom sam se premjestio na Piralo. Neko vrijeme, zbog stanovanja, boravio sam na kupalištu kod Starog grada. U (baš)čaršiji. Tu smo imali mogućnost sportskih aktivnosti. Nogometno igralište je uz Stari grad.
Vremena su prolazila. Uvijeti se mijenjali. No, ni jedna od kostajničkih plaža ni do danas nije posebno modernizovana, niti je dobila određene sadržaje. Nešto se u dva posljednja ljeta radilo na Piralu. Nedovoljno i ne posebno ukusno.

08.01.2008.

¤ Kostajnički simboli: AZIZIJA-DŽAMIJA ¤

Image and video hosting by TinyPic

Zaista je bila lijepa. U svojoj jednostavnosti. Sa skladnim proporcijama. Visokom i vitkom munarom... Izgrađena je 1862. Te godine protjerani muslimani iz Srbije: najviše iz Užica, ali i iz Valjeva, Šapca, Biograda... zaustavili su se na obalama Une. U gradiću Bosanska Kostajnica. Tadašnji sultan Aziz dovede najbolje majstore iz Dalmacije i sagradi im velelijepnu džamiju. Za manje od godinu dana. Po darovatelju joj ime nadjenuše.

Image and video hosting by TinyPic

Nakon 130 godina srušiše je - 12. juna 1992. - barbari. Oni što nemaju ljepote. Ili je ne mogu osjetiti.

Image and video hosting by TinyPic

Evo je opet. U punom sjaju. Obnovljena. Duhovni orjentir. Ukras. Ponos Kostajničana. Kristalno čist i veličanstven zvuk ezana svakodnevno lebdi iznad kostajničke doline. Prema dušama vjernika.
Otvorenje zakazano za 12. juli 2008. godine!


08.01.2008.

¤ Vakat negdašnji: KOSTANIČKI NOSTERDAMUSI ¤

Image and video hosting by TinyPic
PROROČICE - postoje otkako je vijeka i svijeta. Pa, tako i u Bosanskoj Kostajnici. Bile su to najtajanstvenije žene tog kraja. Ni manjeg mjesta, ni većih i poznatijih proročica. Zvali su ih još vidovnjakinje. Gatare. Vračare... Njima je svijet hrlio iz svih krajeva bivše države. Gledale su u karte. Bacale grah. Izrađivale hamajlije. Zapise. Skidale su uroke. Čitale budućnost. Proricale sudbinu. Riješavale sve probleme: zdravstvene, ljubavne, novčane, porodične...
Najglasovitije su bile: Arifa, Ulfeta, Fejzinca. Rašida, Halida...
O njihovoj popularnosti, glasovitosti, ne treba trošiti riječi. No, jednu priču, koja je ostala do današnjih dana, ipak ću ispričati:
- Sajmenim danom, a to je u Bosanskoj Kostajnici, bio i ostao, ponedjeljag, kod Arife u čaršiji, obavezno red. Snaše, kako smo mi zvali žene sa sela, što su donosile povrće i voće na pijacu, s korpama u ruci, čekale su da im rahmetli Arifa kaže sudbinu. Pred kraj "radnog vremena", Arifa će: "Polij vilo"! Voda pljusne po snaši. Ona sva zabezeknuta samo gleda. Arifa ponovo viknu: "Polij vilo"! Voda s tavana ponovo na snašu. Kada je Arifa treći put viknula: "Polij vilo"! Njen unuk Huse, s tavana, će: - "Nejma majko više vode"!

08.01.2008.

¤ Kostajnički simboli: ZRINSKI - STARI GRAD

Image and video hosting by TinyPic

Tvrđava. Zrinjski. Zamak. Mi smo ga odvajkad zvali - Stari grad. Smješten na samoj obali Une. Kao i prvi drveni most, što spaja dvije Kostajnice, djelo je feudalne porodice Zrinjskih. Oni su stolovali na ovim prostorima polovinom XIV i početkom XV vijeka. Imao je vojnu namjenu - odbrambenu i zaštitnu. S dvije kule i jakim bedemima. I mnoštvom prostora. Tajnoviti lavirinata. Bunara. Skladišta. I gotovo uvijek zamandaljena teška željezna vrata. To ga je činilo još misterioznijim. Htjeli su ga napraviti turističkom atrakcijom. Pokušavali. Nešto i učinili. Ali, još uvijek je u lošem stanju.
Uz zidove Starog grada penjala su se djeca. I odrasli. Kemo Hrnjin u tome je bio najvještiji. Ostavljale se ovce da pasu. Jednom je s vrh tih zidina pao konj rahmetli Keče. I - ostao živ. U njegovim odajama skrivali su se zaljubljeni. I mnoge druge tajne. U čudesnoj riznici bilo su hodnici. Prolazni. I neprolazni. S prokopanim tunelom, ispod Une, mogao si iz Starog grada ući u crkvu s onu drugu stranu rijeke. Tako se pričalo. Nepamtim da je to ko i učinio. Stalno se nešto istraživalo.
Bio je i ostao simbol Kostajnice - Bosanske i Hrvatske.

08.01.2008.

¤ Iz kostajničke male sehare: STARE FOTOGRAFIJE ¤

Image and video hosting by TinyPic
Bosanska Kostajnica - godina 1962. (nasumičan odabir) - Stoje rahmetlije Adevija, Munevera, njihova mati Muhiba, te Šaban, s kćerkom Enisom. Tu su još Jasna Adevijna, koju u naručju drži Halida Muneverina. Pored nje je njena sestra Valida. Čuči rahmetli Muharem, muž Fadile Bahtine (prva i pretposljednja na slici nisu Kostajničanke)

Kad naiđu nostalgični dani. Kad učestaju sukobi u glavi. Kad uzbune se misli. Tada otvaram svoju malu seharu. U njenim prostorima pronalazim smiraj. Nestaje užas. Nestaje moga nerazumijevanje vakta u kojem živim. U požutjelim listovima i starim fotografijama je izlaz. Biti na tom mjestu i u tom vaktu. Želja je neostvariva. Pojmovi, riječi, lica... I pravo na nadu. Nije sve prohujalo s vihorom!


Noviji postovi | Stariji postovi

BK - SEHARA

BK - SEHARA

ŠTO DEFEKTNIJE - TO EFEKTNIE
<><><><><><><><><>

Šta je život?




Život nije film, a zna da bude teška drama. Život nije san, a često liči na noćnu moru... Nije ni vrijeme, ali je često nevrijeme... Nije život ni basna, ali razgovaramo sa zvijerima... Nije ni bajka, a princ se obavezno pojavi. Život nije ni dan, a zna da bude jako vedar. Nije ni noć, a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama. Ali, isto tako nije ni oblak, a prosipa kišu suza. Život je rijetko htijenje, a često moranje.

Život je naš, ali mi nismo njegovi!
<><><><><><><><><>
Image and video hosting by TinyPic
----------------
PROCVALA VIŠNJA
Procvala višnja rana
Čim maj se oglasi,
Zlato svojih grana
Uvojcima krasi.


Image and video hosting by TinyPic
<><><><><><><><><>
KOSTAJNICA -
DALEKA I BLISKA
Image and video hosting by TinyPic
Za tebe samo vijenac
pletem,
Posipam cvijeće putom
golim,
Kostajnice, najljepši kraju
svijeta,
Tebi dolazim,
tebe volim.
<><><><><><><><><>





-.-.-.-.-



widgeo
-.-.-.-.-

-.-.-.-.-.-

Ne gledaj na sahat - ovdje Ti vrijeme nije ograničeno!




¤ MOJ - ZMAJ OD BOSNE ¤

-.-.-.-.-
On je moj svijet;
savršeno jednostavan i
prosto kompliciran,
On je moja tanahna duša,
Lice koje zrači svjetlošću,
Zašekereni napitak,
Sva ljepota bosanska,
Moj amanet i svetinja,
Moj đulistan,
Hamajlija i mehlem,
Život koji grije i sniva,
Jednostavno - on je moj
ZMAJ OD BOSNE
Image and video hosting by TinyPic
----------------
KRAJU DRAGI MOJ
Image and video hosting by TinyPic

Sluša vrbak sjetan
Vjetra zvižduk svoj...
Kraju preko svijeta,
Kraju dragi moj!...
--.-.-


¤ MAGLA POKRAJ UNE
Image and video hosting by TinyPic
Što se ono gusta magla
Pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo mjesto
I nas dvoje prekrila.
A na Djedu, u Boriku
Dvoje mladih tuguju
I tužeći, jedno drugom
B'jele ruke pružaju.
Mislio sam da će prije
Ovaj svijet nestati
Neg' ćemo se, mila dušo,
I nas dvoje rastati.
-.-.-.-.-.-.-

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
102178

Powered by Blogger.ba